Nikola Šimić Tonin | Poetika života težaka

U slanoj osami sjenovita škoja, burovitih mjena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja.

Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.

Kapetan usidrenog broda – škoja. Bodul. Posadu mu čini: loza, maslina, tovar i koza. Otvrdlih ruku, svinutih leđa. Izlazi u polje. Izlazi na more očima zaklonjenih težačkim dlanom, obuhvaća pogledom svakodnevicu, podignutim prstom osluškuje vjetar, bolom u kostima ćuti promjenu vremena.

Tijek vremena s maslinama mladim, starim, bolesnim i zdravim. Žuljava ruka opipava grane, rane… traži lijek. Primi leđa, pred maslinu kleknu, pogleda u nebo, granama krošnje određuje život, jer maslina je stvorena za roditi plod.

Zvon crkvenoga zvona lino gre škojem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More… čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora.

U znakovlju vremena povijest življenja i opstanka. Duhovnim hraništem – Crkvom  održavan, žilom kucavicom. Težak, ulje i vino.

Ulje na tanjuru – ulje u luminu. Dim ognjišta otima se smrti.

Živi prošlost, bori se sadašnjost i moli za plač diteta na škoju.  Gasi se dim za dimom ognjišta, a poneka hrabra duša upali novu vatru osnažena djedovinom. Dišpeti cilomu svitu, iz pota pije vino, toćajući svoje uje svoje prvo mlivo maslina i tiho ispod glasa piva:

 Ispod stare žižule…