Neda Fleur Janovski | Noćas sam sanjala lopoče

Slava Raškaj: Lopoći

Hommage à Slava Raškaj!

Crveno, crveno je svuda oko mene. Ova je moja uboga sobica postala potpuno crvena. I krevet, i taj stari rasklimani ormar, i sive zavjese koje se lagano njišu na povjetarcu. Sve je crveno, sve sam obojala crveno. Vjerojatno je to zbog krvi koju moja pluća izbacuju svakim danom sve više. Jedino su još ona živa u ovom slabašnom tijelu koje se sve više gasi i dogorijeva kao i svijeća čiji plamen tiho nestaje.

Znam da umirem. Ne marim. Ionako je moj život bio patnja, borba u kojoj sam se samo ponekad nadala da ću pobijediti, da ću biti ispunjena i zadovoljna. Znam da će moji tugovati, a istovremeno biti sretni jer imati „noru“ kćerku je kazna, biljeg koji treba sakriti, spremiti iza zidova iz kojih više nema povratka. Vidim to ocu u očima kada dođe u rijetku posjetu. Okreće glavu prema vratima u nadi da će ući sestra ili možda doktor čije će dolazak prekinuti ovu tišinu koja je njemu strašna. Meni nije, ja ionako cijeli život živim u tišini.

Očekivali su smjernu kućanicu, netko bi me i oženio ovako gluhu i nijemu, jer bi otac to dobro platio. Ali, moja je utroba ostala jalova, slična voćki kojoj mraz zamrzne cijeli urod. Nisu shvatili da sam ja rađala, oh, kako sam rađala, svaki dan. U mukama sam donosila na svijet svaki potez kistom, svaki premaz boje, sa svakim izdahom je iz mene izlazila nova vizura, novi pejsaž.

Udah, izdah, udah, izdah.

Ova me sjećanja tjeraju da počinjem dublje disati. Pluća se pokreću, pljujem krv na već ionako prljavu maramicu. Opet sve oko mene postaje crveno, krvavo crveno.

Ja hoću bjelinu, jer je bjelina prazan papir po kojem ću u mislima slikati. To mi je još jedino preostalo. Ali što da slikam? Glasovi u meni sve su jači. Ne čujete ih, ali oni su tu. Krikovi, stalno krikovi koji žele izaći iz mojih usta, krikovi koji žele reći da sam ja još živa, da još uvijek dišem, da još uvijek mogu slikati. "Dajte joj da slika, jer samo tako živi", zapomažu, ali ja ih vraćam brzo

unutra kao da su ovce koje treba vratiti u tor.

Udah, izdah, udah izdah.

Sesija je otišao. Otišao je moj mȃitre, on koji je bio moja jedina svjetlost i nada. Bez pozdrava. Mislim da sam se stvarno predala sudbini taj dan. Nemam više snage za borbu. Slike, njegove i moje, nabacane uz zidove. Spustila sam se na pod, pokrila oči rukama i mahnito počela sve prekrivati crnom bojom. Crno, crno, daj što više crne. Sve je crno oko mene. I zidovi, i štafelaji i stol okružen foteljama. Znam da mi se muti, da mi se priviđa, da opet u mislima premazujem ovaj interijer koji mi je još do jučer bio žuto-narančast. Ponekad zelen. Danas crn. Je li to smrt došla po mene? Svejedno mi je. Ionako sam već mrtva.

Udah, izdah, udah izdah.

Noćas sam sanjala lopoče. Nježne, bijele, nevine. Hodala sam kroz visoku trava prema vodi i čula ih kako me dozivaju: „Slava, Slava dođi k nama. Zaplivaj Slava i zaroni duboko u tišinu rijeke.“ Veselo sam potrčala. Oko mene je odjednom sve postalo prozračno bijelo. „Dolazim, dolazim,“ vikala sam i odjednom sam, po prvi put, začula svoj glas. Moj pravi glas. Odjeknuo je cijelom prirodom. Popeo se uz seoski put, pa kroz travu i poljsko cvijeće, voćke u cvatu. Digao se odjednom taj moj glas i popeo uzbrdo sve do starog Ozalj - grada. Preletio je preko vrhova kule, pomilovao njegove stare zidine, veselo namignuo prozorima, pa se onda vinuo u modro nebo i tamo se rasprsnuo u tisuću zvukova.

Gledala sam, lebdeći na zvukovima mog glasa, kako ispod mene promiču poznati i dragi pejsaži. „Ljudi, pa ja imam glas“ veselo sam vikala i mahala. Ja, Slava Raškaj, slikarica, letim u toj potpunoj bjelini, a lopoči me veselo pozdravlja iz sivomodre rijeke.

Noćas sam opet sanjala lopoče.

Udah, izdah, udah, izd.... Bjelina.

_________________________________

Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. - Stenjevec, Zagreb, 29. ožujka 1906.), bila je hrvatska slikarica, krštena kao Slavomira Friderika Olga.

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu. (Izvor:Wikipedija - tekst prilagođen za potrebe časopisa)