Kolumne

četvrtak, 31. svibnja 2018.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 12.


Pusto polje odjekuje jecajima, dok njime caruju vjetrovi zime, kovitlaju smrznuti snijeg i poput ledene prašine bacaju ga u lice svakog putnika. Noć je, prohladna, vedra; duboko u srcu možeš čuti kako pod mrazom jeca korijenje drveća obližnje šume, možeš čuti prigušeni glas majke koja tješi djete tamo, u obrisima prvih kuća nekog neznanog sela i možeš čuti svoj vlastiti puls kako pokušava protjerati krv kroz smrznuto tijelo. Svaki korak težak je poput bremena novog rađanja, svaki udah reže poput oštrice noža dok ga pokušavaš uvući u pluća bez dodatne boli. Odabrao si put kojim ove noći baš nitko ne bi pošao, krenuo si bjelinom bez staze, razgrnuo svojim čizmama divljinu kojoj nitko niada nije uputio izazov. Teško je kretati se stazama kojima nitko nikada nije prošao, dok nepoznanica zime trne nesigurno srce, gotovo je nemoguće pronaći utočište sigurnosti bez praćenja tragova koje nitko nikada još nije ostavio.

Podigni glavu ratniče. Ugledat ćeš kako iznad izmaglice koju vjetar prijetvorno prosipa po svima koji su uplašeni, još uvijek postoji sada srebrna svjetlost mjeseca, koja će okruniti nebo čarobnom svjetlošću čarolije postojanja. Iznad prizemnih problema, daleko u visini, ništa se ne mijenja, mjesec i zvijezde zauvijek su tu za one koji ih žele slijediti, čak i skrivene, smrznute ledenim okovom zime.

I dok ti se dah miješa s vjetrom koji ga raznosi negdje u neotkrivenu daljinu smogni snage za još jedan korak, poslušaj srce koje uvijek kuca životom i kreni dalje. Ugledat ćeš bjelinu koja je poput plašta pročišćenja prekrila zemlju, zatvorila lokve blata, očistila zrak od smrada truleži i ispunila ga hladnim zrakom punim čistine. Oštar je i opor, no čist i nitko ga osim tebe neće udahnuti.

Nikada neće biti lako onima koji traže nove puteve kroz zametnute staze budućnosti bez sigurne topline poznatoga, uvijek će biti smatrani budalama oni koji pokušavaju kročiti svojim vlastitim stazama, vjetar će uvijek nositi smrznute pahulje u lice onima koji upućuju izazov nemogućem. I mnogi će popustiti, potražiti sigurno ognjište najbližeg sela, odustati od puta koje žele njihova srca i tješit će se kako je oluja bila prejaka. Ne ti ratniče, ne ti!

Hladnoća je čistoća, vjetar je izazov koji pozdravlja upornog putnika, neraskrčena staza prepuna bjeline tu je kako bi baš ti na nju prvi položio korake koje će prije ili kasnije, kada se probude iz zimskog sna izazvanog strahom, slijediti i svi drugi. Netko uvijek mora biti prvi, netko uvijek mora pokazati kako je sve moguće samo ako se ima dovoljno vjere i upornosti. I taj mač od ljubavi koji svojom toplinom melje sve hladnoće, topi sve snjegove i grije sva srca na koja naiđe. Gledaj, vjetar slabi, magla se razilazi, a zvijezde se smiju, čišće i blistavije nego ikada prije. Tvoj put je siguran, on vodi k novom životu, vodi k ljubavi. Jednoga dana, njime će poći i drugi. Zato i postoje ratnici s dušom. Kako bi drugima pokazali put.

Nema komentara :

Objavi komentar