ponedjeljak, 16. travnja 2018.

Nada Vukašinović | Dječak s trešnjama


Sredina je lipnja. Već su krenule jutarnje vrućine pa u školi zatvaraju prozore već u devet ujutro. Razred je od jutra veselo i bučno počeo slaviti kraj školske godine. Još koji dan i rasut će se po gradskim ulicama u potrazi za najboljom srednjom školom.

Tanja se odvaja od bučnog klupka vršnjaka i ulazi u knjižnicu. Treba joj mir. U knjižnici nitko ne postavlja pitanja. Tiha je i zamišljena. Sjedne bez riječi za stol i zagleda se u ruke. Mirno istražuje postoji li kakav nedostatak na crveno lakiranima noktima. Stavlja desnu ruku u džep trenirke i čvrsto do boli stisne oštri rub folije s tabletama.

Prstima ih broji, dobro je sve su tu. Kradom ih je jutros kupila po sobi.

Sigurna je u knjižnici, može listati knjigu, a može i samo sjediti. Tanja voli ovaj mirni kutak. Od prvog dana voli svoju školu jer tu sve ima smisla. Sjedi u prvoj klupi do prozora, nasloni se leđima na zid i ima najbolji pogled  i na vrata i na zadnje klupe. Ništa joj ne promakne. 

Od prvog razreda vodi školske priredbe, piše za školske novine, ide na sva natjecanja. Nekako joj sve u školi ide lagano. Sigurna je u nastupu, rječita, otvorena i uživa na pozornici. Ne govore joj, ali osjeća da im je stalo do nje, da im je važna. Ima i onih koji okreću očima kada odgovara za ocjenu i iza leđa joj govore da je štreberica. Željela bi se ona i njima dopasti i njih želi na svojoj strani. Zna iskoristiti svoj osmijeh, koji puta malo doda priči, a koji puta nešto izmisli ili prešuti.

Lakirala je i stavljala pozlatu najviše na svoje priče o mamici. 

Mamica je doputovala prošli tjedan i stalno je umorna, a baš je dugo nije bilo. Stalno leži u zamračenoj sobi. Ne završi niti jednu rečenicu do kraja. Nije primijetila da pušta kosu, niti nove tenisice koje joj je baka kupila. Ne smije se i ne pita kako je u školi.

Tanja ujutro vidi, oko kreveta razbacane tablete i prazne bočice od vinjaka. Ne skriva ih više, pepeljare ne prazni. Nije joj dobro, mamici nikako nije dobro, oči su joj stalno crvene i natečene, na čelu povez.

Jučer nije otišla na roditeljski sastanak. Baka kroz suze govori da mamici treba odmor. Danas je Tanja baš jako zabrinuta. A sad još i te novine! Baš se sve skupilo! Iva i Sanja su ih već ujutro prelistale i dugo nešto tiho razgovarale. Stalno su joj se smješkale.

Zna Tanja dobro čemu su se smijale. Mamica je na duplerici s premalo odjeće i puno šminke u crvenim štiklama. Kupila je i ona jutros na kiosku novine i odmah ih ugurala na dno torbe.

Pita knjižničarka kako je mamica, pita jel se veseli kraju školske godine i u koju će gimnaziju? Knjižničarka pita reda radi, ništa ona ne zna i dobro je da ne zna.

A možda je i ona vidjela tu duplericu? Možda su već svi profesori vidjeli? Za vrijeme velikog odmora piju kavu u zbornici. Sigurno je netko donio te novine!

Na čelu joj mračna sjena, ali Tanja se samo osmjehne i jače stisne tablete u džepu. Oštar rub folije joj se već usjekao u dlan. Zaboljelo ju je.  Govori knjižničarki kako putuje u subotu s mamom na more i sad žuri kući jer se nije se još spakirala.

U školi joj sve ide kao od šale, ali kad se vraća kući,  noge su joj sve teže, kao da joj se na tenisice nahvata kamenje.  Pred kućom hitna, mamica na balkonu, izdaleka izgleda poput bespomoćne lutke, koja se može svaki čas prebaciti preko ruba. Naslanja se na baku, nešto nejasno viče, ruši se, baka ju podiže, a ona uporno želi nekamo. Naslanja se na baku jer je suviše slaba. Dolazi bolničar, obuhvati je oko ramena s obje ruke, a žena u bijelom nešto polako gura u ruku. Mamica je klonula i stavljaju je na nosila.

Tanja dotrči, hoda uz nju zadihana i hvata ugasli pogled. Mamica ne vidi nikoga, samo gleda kroz mokri zid.

Uokolo su razbacane, mokre, ugažene novine, oko kreveta tablete. Pod je ljepljiv i krvav. Na parketu komadići stakla i zgažene trešnje. Sjela je na pod i počela skupljati trešnje.

Profesorica iz povijesti je baš danas pričala o nekoj svojoj slici, na kojoj je dječak s trešnjama. Kad otključa vrata stana, najprije ugleda njega s punim ustima trešanja i bude joj toplo oko srca. Ona kaže kako najviše voli tu sliku. I kada nema nikoga kod kuće, on je tu, čeka nasmijan, na bijelom zidu, s rukama punim trešanja. Dječak ima velike oči i puna su mu usta trešanja, a  sok mu kapa po bradi.

Tanja razmišlja kako bi bilo lijepo imati tu sliku na zidu. Kuća ne bi bila prazna i hladna kao danas.


Nema komentara :

Objavi komentar