četvrtak, 19. travnja 2018.

Dragana Novaković | Aeternum





(Posvećeno D.L.)

Veče je mirno.
U daljini čujem zvuk sove
kako milozvučno odzvanja u mojim ušima.
Hodam lagano niz ulicu
i osluškujem mrak.
Nema ništa spokojnije od tame
koju čisti pokoja noćna svjetiljka.

Trnci mi prolaze kroz tijelo
dok razmišljam o tvojim očima.

Tvoj pogled je čist.
Odaje umor koji bi ublažila.
Ruke su ti meke poput peludi
koja lebdi na vjetrovima.

Nemir je zavladao mojom dušom.
Samo ga ti možeš umiriti
i satkati ljepotu svojim dodirima.

Usne su ti meke.
Blage za moje ožiljke
koje vučem iz prošlosti.

Možeš li me oporaviti i izbaviti od zla
koje se hranilo mojom dušom godinama?
Rekla bih da ti uspijeva.

Trenutci s tobom lijek su za moja koljena
i ogrebotine koje sam pravila vjekovima.

Znaš li da smo se tražili?
Sjećam se tvog stava,
grubog glasa koji mi je rekao da odlazi.
Stajao si poput pravog vojnika
dok sam od rubove hrapavih haljina
brisala dlanove.

Sjećam te se u izmaglici.
U uglu restorana pušio si cigarete.
Otkopčana košulja
i boca skupog pića odavala ti je pogled.
Gledao si me
dok sam maramicom pokušavala skrivati
blijedu put i osmijehe.


Sretala sam te i ostavljala.
Ostavljala daleko, a opet čekala.
Čekala bih te i sada.
Kao nekada.

Ti si moja vječnost.
Snaga mog razuma
i žustrina prijašnjih godina.

Tražili smo se stoljećima i borili sa svijetom.
Pisala sam ti pisma u kojima sam te oplakivala.
Tražili smo se u drugim oblicima
da bi se napokon pronašli u dodirima.

Želim da te sačuvam.
U ovom životu
za nas nema granica.

Sada napokon znam da sam te voljela
i da ćeš ti zauvijek mene voljeti
kao što si to nekada.

Veče je uistinu bilo mirno.
Poželjela bih da ono ne prođe nikada.

Nema komentara :

Objavi komentar