Mjesec je zagonetnim šaptom obasjavao noć. Kroz prozorsko okno aviona, bacao je pogled na spokojne gradove u daljini. Titrali su kao plamen svjećica na rođendanskoj torti kada tortu iz mraka prinose slavljeničkom stolu pjevajući poznatu melodiju „Happy Birthday to you...“. Noćas se slavilo visoko na nebu. Bio je nečiji rođendan, rođendan neke...
Podnosio je izvještaj svojem nadređenom.
"U protekle dvije godine preuzeli smo poduzeće na umoru.“
Nasmijali su se prisutni na riječ „umor“.
„Iskoristili smo maksimalno što je to propalo poduzeće moglo ponuditi. Ako zbrojimo troškove ulaganja u krš koji smo naslijedili, marketinške trikove i proboj na tržištu...“
Zastao je na trenutak kako bi šutnjom stvorio napetost. U gustom dimu kubanki glavešine su se uskomešale.
Jedan između njih (glavni pavijan) dobaci oštro: „Dajte više Josuf. Poštedite nas navlačenja. Recite više kakvo je stanje na tržištu.“
Ignoriravši ovu opsaku svojeg šefa nastavi kao da se ništa nije dogodilo.
„Kao što sam rekao. Naslijedili smo krš, a zaradili...milijarde. Postali smo lideri na tržištu. Ukratko prema BCG matrici, poduzeće je u znaku krava muzara. Nije ga moguće trenutno reinvestirati, a donosi goleme količine novca.“
Pljesak i galama uskomešalih pavijana.
„Bravo Josufe. Opet si ih dobro izmuzao.“ Glavni pavijan uhvati Josufa oko vrata i pijanim osmijehom mu da do znanja koliko ga cijeni.
Diže čašu i obraća se prisutnoj braći pavijanima: „Eto već drugi puta ovaj mladi gospodin u svojoj kratkoj karijeri koji je nedavno cvilio pod mojim pragom bez ijedne preporuke i nesvršene naobrazbe, donosi nam milijarde. Ne znam što reći. Ili je toliko lud ili je pravi talent.
Nazdravljaju mu. Zubi su im sjali kao zvjezde, a gramzljivi pogledi grabili su nebo.
Josuf se nakloni i zavali u fotelju. Pijucne votku i zagleda se kroz prozor.
Zvjezde su se udaljavale, a svjetla grada približavala. Na aerodromu, dočekala ga je limuzina. Vozio se bez riječi. Najednom se uzbudi i zovne vozača: „Čekaj .... čekaj... tu stani! Stani na ovom raskrižju. Zaustavi tu! Stani!“
Vozač zaprepašteno vikne: „Gospodine, rekli su mi da vas dovezem kući... Gospodine!“
Izletio je iz limuzine u pusti mrak.
Polutrčeći, dahtao je u hladni noćni zrak s aktovkom u ruci i kaputom u drugoj. Gacao je blatom, prelazio prečacima i uspinjao se na brežuljak.
Napokon stiže na odredište zadihan. Sjeda na ogradicu i pali cigaretu. Prisjeća se kako je bilo gore među zvjezdama. Zaključuje: ljepše je na tlu, na zelenoj travici i blatu.
Uđe u kuću, odloži aktovku i kaput. Baulja po mraku tražeći fenjer. Pali fenjer, a blagi vatreni topli jezik liže zidove trošne seoske kuće skrhane žbuke i prozorskih dasaka.
Sjeda za stol, primiče metalni tanjur. Zvjerski nasrće na komadiće usoljene svinjetine. Ispija krčag hladne vode i rukavom obriše usta.
Ponovno rukama nježno miluje fenjer kao Aladinovu lampu i nosi ga u štalu. Uzima vile i prinosi sjeno u jasle. Njegova ga draga Linda velikim okruglim očima pozdravlja. A on sjeda pod nju s drvenim vjedrom i povlači vime. Izdaja i izdaja velike količine mlijeka iz te krave muzare. Kapljice mlijeka blistaju kao biseri. Ovo mu doista dobro ide. Ima zlatne ruke. Zasigurno ima talent.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.