Kolumne

utorak, 20. veljače 2018.

Nada Vukašinović | Muzej


Ne možeš žaliti  za nekim koga nikada nisi vidio.  Nisam mu čula glas, ne znam kako se smije, kako hoda. Tako sam mislila do jučer. A jučer sam se uplašila dužeg čekanja na odgovor. Stanke su postale sve duže, razgovori sve kraći.

Popunjavala sam praznine glazbom, fotografijama, zanimljivim člancima s ruba znanosti i iz područja teorija svjetskih zavjera.  Pronalazila sam izgovore, spasonosne rečenice, opća mjesta.

Izbjegavala sam suočavanje da netko daleko ipak teško hoda i da razmišlja o s laserskom liječenju kostiju, živaca i mišića.

Dobro je on, a  da nije,  ne bi bio tu. I njegov virtualni kafić „Kafić“ je tu. Evo i gosti dolaze na zadnju kavu i pivo. Traže barmena, a on kasni. Smiju se, pričaju anegdote, zbijaju šale. Pitaju se tko je zadnji i tko će ugasiti svjetlo.

Zeleno je, još je budan, svjetlo mi to govori, a i virtualni ljudi ne umiru. Mogu se samo ugasiti. A kod njega je još svjetlo i on svira, eto kao da ga čujem.

Odgađala sam pitanje o dijagnozi. Ima li  već dijagnozu? Kad imaš dijagnozu, znaš na čemu si.  On  još uvijek govori o  bolovima  i nesanici.
  
Svaki dan smo širili krugove, podsjećali se zaboravljenog, pili čaj s medom i limunom, ali svatko na svojoj strani..
 
Priče su bile šarene, nedovršene, kako bismo ih mogli stalno  počinjati i nastavljati. Znao je sve o japanskoj tehnici disanja, o svjetskim zavjerama, o zdravoj prehrani, o alternativnom liječenju, o krvnim grupama, o povijesti,  o glazbi, poeziji, cvijeću, autima motorima...Sigurna sam da su sve te priče bile uvod u priču o muzeju. Moram priznati, odmah mi se svidjela ta ideju o muzeju.
  
Sad mislim da sam trebala bolje iskoristiti  to vrijeme. Trebala sam ga  pitati prave stvari, na primjer kako se postaje otok i kako je živjeti u školjci?

Koliko dugo čovjek može disati i ostati tih i miran u zatvorenoj školjci? Ili, koliko ti treba vremena da otvoriš svoj muzej odbačenih predmeta?

Moram zapamtiti dan baš onakav kakav je bio i mjesto na kojemu sam se nalazila. Ne znam je li bolje pogledati oko sebe ili zaviriti u sebe? Koliko dugo treba čekati riječ, misao, krik, suzu? Možda je bolje ukrasti tuđi jecaj, strgnuti nekome s lica prvu suzu?

A bilo je trenutaka kada sam mu  čak i zavidjela na takvom životu. Lako je njemu, mislila sam tada, može kako hoće, prespavati jutro, dan, vikend. On baš ništa ne mora. Ne brine o računima, minusima, majstorima, ne piše prigovore, upite, molbe. Ne mora čekati u redovima kako bi dobio kojekakve potvrde. Nikome ništa ne duguje. Slobodan je i neovisan.

Popije kavu u neko doba dana i onda obilazi kuću, zalijeva cvijeće, a kada mu je jako dosadno premješta namještaj. Zavuče se u hladovinu, proba koji grozd, a onda odšeta do garaže s namjerom da malo organizira nabacane stvari. Ubrzo odustaje jer ga privuče nešto na drugom kraju garaže i on kreće u novo istraživanje poput zaigranog dječaka i s čuđenjem otkriva predmete. Smiješi se dok se probija do dijelova starih neispravnih radio- aparata, strojeva, motora, automobila, vaga, tranzistora. Odavno je izgubio kontrolu i više ne zna što sve ima i što bi s tim, ali eto svaki puta ga obraduje susret s tim odbačenim predmetima. Ponekad napravi koju fotografiju i pošalje mi, a ja se  čudim šarenoj hrpi i zamišljam što bi se tu još moglo pronaći.

Podsjeća me na moj tavan i otvaranje prašnjavih ladica i kartonskih kutija. Svaki put bih se s tog pohoda vraćala s nekoliko prašnjavih knjiga i ilustriranih časopisa.

-    Možda sam malo retardiran, kada me sve toliko veseli. – govori kroz smijeh.

Izvlači iz hrpe, sad stari zidni sat, sad radio sa zelenim okom, premješta iz ruke u ruku, smije se i opet prekapa ovoga puta po sjećanjima. Iz  bijeloga fićeka izvlači na sredinu garaže, plavi iskrivljeni sic, otrese rukom i sjedne, a onda na starom motoru slaže pedale.
  
Od kako su počele velike vrućine ne izlazi iz kuće. Smeta mu jako sunce, od morske vode dobije osip, otvoren mu je samo jedan prozor, onaj virtualni. Sve duže spava, kasno se budi, ne zna koliko je sati, ne zna koji je dan, već dugo ne gleda na sat, nikamo ne žuri. Kaže ne izgledam dobro, nisam dobro. A onda kaže, izgledam kao trudnica, možda uskoro i rodim. Smije se, ali ne vidi moje zabrinute oči. Zamišljam kako on zapravo izgleda kada to govori.

Svakodnevno ima  vrtoglavice, znoji se, teško diše, kašlje, pije antibiotike, Ali ja ništa ne čujem, ništa ne vidim.

-    Sve je to od antibiotika, sve mi se poremetilo od kako njih uzimam svakih šest sati!  Ništa liječnici ne znaju. -  tiho se buni.

Hodanje mu je postalo teško, prođe stotinjak metara,  i sjedne. Nema zraka.  Žali se na krevete, tvrdi su mu stolci i fotelje, žuljaju ga.  Već ih je nekoliko zamijenio.

Njegovi su prozori cijelu noć osvijetljeni, još sklada pjesme, svira, ima planove, našao je pjevača.

Predugo već to traje,  mjeseci prolaze, nije mu dobro, a nema dijagnoze, ili on ne želi o tome govoriti.
Nitko ništa ne zna, govori, specijalisti ovi, oni, bolničko liječenje. Uzimaju mi krv, urin, slikaju mjere, lupaju, traže na krivim mjestima i naravno... ništa ne vide, a bolovi ne popuštaju.

Sada i noći već predugo traju i dan postaje noć.

Svi prozori se zatvaraju i gase se pa i onaj virtualni. Ugasilo se i zeleno svjetlo na prozoru moga prijatelja.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.