četvrtak, 15. veljače 2018.

Milica Lesjak | Svekrva


I onda je bio Božić. I Njegov rođendan. Obećao je da će doći na vrijeme doma. Obećavao je i prije, ali nikada nije riječ održao. Ni sama nije znala zašto  mu je ovoga puta povjerovala. Vjerojatno utjecaj  blagdanskog ozračja – kupovanje poklona, veličanje uloge obitelji, patetični filmovi  na malim ekranima. Nigdje pijanaca, brakolomnika, zlostavljača, svi su postojali dobri, plemeniti, ljubav je cvjetala na svakom koraku.

Čitav tjedan je spremala.  Prvo čišćenje i dekoriranje kuće, a onda priprema hrane i slastica. Uredila je djecu, a nije ni ona zaostajala – u novoj crvenoj haljini, poklonu svoje svekrve, mislila je da je nova Odri Hepburn . Čekala je i čekala. Nije dolazio. Ponoć je već bila davno prošla, njeni potoci suza već presušili, kad ju je sirena  vozila hitne pomoći negdje u daljini, trgnula iz nekog košmara. Skočila je, na njoj je bio topli vuneni pokrivač, djeca u svojim krevetićima. Znala je odmah da je njena svekrva već bila tu. Imala je u prizemlju kuće svoj stan, ali je često navraćala, uvijek kad je bilo najpotrebnije. U grudima stiskao ju je neki loš predosjećaj .  A onda prodoran zvuk zvona na vratima. Policija! Nije se ni makla, a kamoli potrčala. Ostala je skamenjena, bez krika, bez suza, bez pitanja.
Kao iz nekog tunela dopro je do nje svekrvin glas: Je li živ? Dalje nije ništa razumjela. Sve joj se zamračilo. Ušla je Ivka na vrata, blijeda, uplašena, ali za čudo, i ona bez suza.

- Ne, ne ideš ti sa mnom, budi uz djecu, idem sama vidjeti kakva je situacija . To je izrekla tako autoritativno, da nije imala vremena proturječiti. Tek je kasnije saznala , zašto ju je zaustavila.  Njen sin Josip bio je ozlijeđen, ali nije bio sam. Znala je to Ivka i željela je zaštiti snahu dodatnog šoka. Nije se Nina kasnije, kad je i saznala, baš iznenadila. Znala je za mnoge njegove žene. Ova je bila samo još jedna u nizu.  Već je jednom zapakirala kovčege i otišla. Komu drugomu, nego mami. Natjerala ju je:
  
- Što je tebi kćeri, čuvaj to što imaš, a imaš dvorac, a ne kuću, imaš novaca koliko hoćeš. Nije isto biti žena nekog ¨golje“, ili najvećeg mladog poduzetnika u čitavom kraju. Svi ga samo hvale, svi mu se dive. Čitava regija mu se naklanja. Preljubi idu često uz uspješne ljude. Strpi se!

Nikada nije shvaćala toliku majčinu ovisnost o novcu. Nisu bili baš bogati, ali niti siromašni. U vremenu kad je bila maturantica i kad se u nju zagledao Josip, „dečko u usponu“, njenu majku nitko nije mogao zaustaviti.

- Kakve studije kćeri, treba zgrabiti priliku dok „ne prođe vlak“, kažem ti, na njega mnoge u redu čekaju.

Vjenčali su se. Josipova karijeru je vrtoglavo rasla, ali njenog supruga bivalo je sve manje. Propustio je i rođenje djece i prve korake, prve riječi. Dolazio bi sa čitavim ekipama svih mogućih majstora, od kuće je napraviše dvorac, uređivalo se vani  i unutra, čak je  i nabore  na zavjesama on izabrao, kao da nje nema. Nije mogla ni razgovarati, ni prigovarati, odmah bi otišao, a i šta bi se i  bunila, tu i tamo bi samo dodao – ti i onako nemaš smisla za estetiku.

Najveći dio vremena nije provodila u velebnim prostorijama  u kojima se osjećala kao stranac, već u podrumskim prostorijama svekrve Ivke. Jedno kraće vrijeme bila je Ivka  ponosna na uspjeh svog sina, potaknuta činjenicom  da je još do jučer bila  samo siromašna tekstilna radnica, u poluzavršenom kućerku, s dvoje djece i dvije nepokretne starice. A onda se slomila, preplašila. Dvije žene, svekrva i snaha, shvatile su da im se sin i suprug bave sumnjivim nezakonitim poslovima, i da sva ona gospoda koja su bančila u prekrasno uređenim podrumskim prostorima njihove obiteljske kuće , a koje su one dvorile posluživale pićem i domaćim specijalitetima, nisu nikakvi uglednici, već korumpirana mafija na položajima.

Tri dana nakon nesreće, ušla joj je Ivka u sobu, pomakla joj pramen kose s čela, pomilovala po obrazu i pružila ključeve.

- Iznajmila sam ti stan na mjesec dana. Za to vrijeme bit će završena i adaptacija naslijeđene kuće mojih pokojnih roditelja. Ti onda odluči, želiš li ostati u stanu, ili ćeš se preseliti k meni. Evo ti i nešto novaca. Ne brini, imam ja ušteđevine za početak. Idi dijete dok si još lijepa i mlada i dok nije prekasno da započneš novi život.
   
Doselila  se k svekrvi. Rastava je brzo riješena. Od Josipa ništa nije tražila, niti joj je što ponudio . Djecu nije posjećivao. Ubrzo  se zaposlila u jednoj novčanoj ustanovi. Nije bilo lako. Morala  se stručno usavršavati, a i izvanredni studij je upisala. U svemu je uspjela. A kako i ne bi. Radila je, učila i igrala se s djecom. Sve drugo rješavala je  Ivka – prala, čistila, kuhala, bolovala dječje bolesti . U rijetkim slobodnim trenucima, povlačila se njena Ivka u svoj krojački salon, kreirala, šivala. Ne mnogo i ne bilo što. Kad bi netko napravio modnu reviju svih onih svečanih haljina što ih je stvorila bivša tekstilna radnica, pozavidjeli bi joj i poznati modni kreatori.
   
O Josipu nikada nisu govorile. Čule su da je poslovno propao, svu su mu   imovina ovršili, a bilo je tu i trgovina, restorana, noćnih klubova, krčmi i tko zna kako je on to sve zvao. Trenutno je boravio negdje u inozemstvu .
   
Proslavile su još jedan Božić. Ona, ponosna majka, novo ustoličena šefica odjela, još mlada, kažu i lijepa, njen kolega Boris sa svojom 13-godišnjom kćerkom Anom i naravno, njena Ivka, njena svekrva, majka, prijateljica, njena kraljica. Htjela se povući u svoju sobu, nisu joj dali. Sjedi u čelu stola, posle puno godina veselo „čavrlja“ s Borisom , djeca se smiju i vesele poklonima . Ma zna Ivka da je Boris nešto više od kolege i kad bi se nju pitalo, najradije ga ne bi pustila doma. Pa neka samo netko kaže da nema dobre svekrve.

Nema komentara :

Objavi komentar