Kolumne

srijeda, 14. veljače 2018.

Luka Tomić | Uzalud si obojio zid, još ju volim


Uzalud se obojio zid, još ju volim…
Ako me sutra napokon uhvatiš
i polomiš mi prste,
nakon što me prebiješ k'o vola
uzet ću sprej u zube
ova ljubav jača je od strepnje i bola

Ti svoj kruh zarađuješ u ringu
i ako me poklope tvoje teške ruke
možda više nikad neću moći držati kriglu
al' neka nitko ne kaže da je to bilo zbog žbuke
tamo je ostala duša moja čekati sunce

Ne bojim se tvog bijesa, on je samo opasnost
bojim se ovog vremena bez nje
što se oštri u bol  koja me ostavlja nepomičnog
da sam u životu, a nisam život
da mogu trčati, a nemam prema kome poletjeti

Znaš, ona do kasno u noć uči
i kad se poželi zavući u zvijezde
propinje se pogledom uza tvoj zid
zato sam svoj glas na njemu umrtvio
da ne prekršim tišinu kojom me kažnjava
ali da joj ipak mogu reći: volim te

Ulica u kojoj živi diše zbog nje
ulica je pitka rijeka ljubavi zbog nje
njene oči su slapovi sreće za sve susjede
volim ju, iz mene su odapete strijele vječnosti
koju s njom želim stvoriti
to se može dogoditi
jer ljubim pošteno i divlje

Ako ona samo prođe tvojim zidom
poput male, neprimjetne sjene
moraju je dočekati riječi: volim te
jer ju zaista volim

Uzalud si obojio zid i ovaj put
slova bit će sve veća
jer vapaj mojih ruku
za njenim strukom beskrajna je
ali bi se lako pokidao
samo da mi ona glasom padne na usne

Prijatelju, ostavi ljubav na svom zidu
kao neku stidljivu sreću
ako ljutito odvratiš: neću
onda moj prijatelju, uzalud si oboji zid
još ju volim
novom zorom opet ćeš ugledati lekciju
da se ljubav ne može prekriti bojom
čak ni bič smrti ne može otjerati srce koje voli

Nema komentara :

Objavi komentar