Kolumne

subota, 3. veljače 2018.

Denis Kožljan | Zatočena






















probudih se jutrom
na neuobičajenom
mjestu,
postelja mi
tijesna u gnijezdu
bez ptića,
u brlogu
lažnih obećanja,
gledam
uokolo nadajući se
sadržaju bajkovitih
prizora,
htjedoh popričati
s junacima dječjih
slikovnica
ali pobježe mi
misao,
kucka mi netko
na vratima,
ne ufam se
otvoriti,
ne zanima me surovost
ovozemaljskog,
moji komadići tkiva žele
pobijediti u
slobodi prostora,
zovem ono što najbolje znam,
neka spusti mi u krilo svežanj
crvenih ruža,
one su pravi
moment za ishrvati se iz
zatočeništva ušljivog svijeta,
sistema bez pravde,
oblačim jeftini kostim,
ne pratim
modu i krećem razbijati
letargiju vremena bez reda,
neću se pomoliti,
dovoljan mi
pogled u nebo bez oblačka

Nema komentara :

Objavi komentar