Kolumne

nedjelja, 11. veljače 2018.

Božica Jelušić | Ono nešto malo


Foto: Ivan Nivan
Najvećem broju stvari s kojima se srećem, koje proživljavam ili prosuđujem, u koje ulažem pozornost i emocije, zapravo fali ONO NEŠTO MALO, da bi bile cjelovite i da me ispune u očekivanom intenzitetu. To je fenomen koji traje gotovo cijelog ljudskog života. Nazovimo ga "neudovoljenom decimalom", česticom koja nedostaje, izgubljenim dijelom dječje slagalice, bilo kako hoćemo. No, ta nedorečenost, fragmentarnost, djelomičnost i nedovršenost ozbiljno kvari raspoloženje i život u cjelini.Osvijestim to svaki put kad otvaram stranicu društvene mreže ili ulazim u javni prostor, ili se saginjem nad svežnjem rukopisa, nizom fotografija, otvorenom knjigom. Iznimke su toliko rijetke, da ih ovdje i ne spominjem.

Poznata je ona anegdota, o genijalnom slikaru , koji nenajavljen dolazi u posjet (manje genijalnom) prijatelju, u času kad ovaj zdvaja pred netom dovršenom slikom. Na pitanje "Što misliš o ovome?", genijalni se odmakne jedan korak, umoči kist u crveno, udari na platno jednu točku i odgovara: "Sad je gotovo!". I zaista, slika je izvrsna, ništa joj više ne nedostaje do cjeline i dubine. Uglavnom, sklona sam misliti da je hektički ritam današnjega svijeta kriv što "ono nešto malo" vazda uništava priču. A vidim to gotovo na svakom koraku.

Primjerice: gledam slike kojima nedostaje zamaha i svježine, pjesme koje nemaju "blistanja u jeziku", slušam glazbu koja ne animira duh i ne podiže raspoloženje. U oči mi upada odjeća kojoj fali prave elegancije, razgovori koji su vulgarno glasni i dosadni, umovanje bez istančanosti, primjedbe bez humora, ideje bez originalnosti, smijeh bez srdačnosti, satira bez oštrine, ljubav bez strasti, sebeljublje bez odmaka. U mikrokozmosu mreže: fotografije bez kompozicije i oštrine, situacije bez komentara, nabačaji bez logike, svadljivost bez povoda, dosada bez granica.Uvijek tu ima posla za "popravljača svijeta", dok se ne umori i ne odustane, ili dok sam ne poprimi tu mišjesivu boju običnosti, a koja se ponosi svojim nedostacima, ne teži nikakvoj vrlini i odbacuje ideju punoće i zaokruženosti kao takvu.Jedino u prirodi, među bezbrojnim "originalima" nalazim tu punoću, čak i onda, kad se nakon uništenja predloška naziru tragovi besprijekornosti i sjaja.

Ipak, estetski ili etički ideal trebao bi postojati, implantiran u naše obrazovanje, odgoj, dnevni život. Trebali bismo razviti osjetljivost na "ono nešto malo", za početak, da barem primjećujemo gdje i zbog čega nedostaje. Nezadovoljstvo je uvijek dobar početak i dobar pokretač. Postoji nada da ćemo, počevši od sebe, uspjeti "pomiriti u sebi Dioniza i Apolona" (Paglia) i bar trenutak uživati u nečem savršeno izvedenom ili doživljenom, čemu ne treba crvene točke i odobravanja nekog genija.

11. veljače 2018.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar