Kolumne

utorak, 23. siječnja 2018.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim

               
Ako nemaš 10 minuta vremena za čitanje dnevno, čitaj sat vremena

Piše: Clara C.

Ljudi često nemaju vremena i vole govoriti da ga nemaju. Da ga imamo, gdje bi nam bio kraj? Stvarnost je takva da nemamo vremena za sebe, za voljene (omaškom sam napisala „voljenje“, pa može ustvari i tako) i za sve one stvari koje najčešće idu na listu onoga što društvo smatra hvalevrijednim, poput više vježbanja i naravno, za ovu kolumnu važnije, više čitanja. Koliko je samo puta svatko od nas čuo nekoga kako govori „ja bih čitao, ali stvarno nemam kad“?
Ne govorim to u vidu osuđivanja, da se razumijemo. Naposljetku, ako je netko čitao moju srpanjsku kolumnu, zna i sam da sam cvilila oko tog problema. Također, ima ljudi koji imaju ozbiljne probleme u životu pa im nešto za elementarnu egizstenciju nevažno poput knjiga nije na pameti.

Ipak, sebe uhvatim u stanju u kojem ne živim svoj puni potencijal i ne čitam ni približno onoliko koliko imam potrebe za time. Onda ti se željeni naslovi nakupljaju i nagomilavaju i shvatiš da je život prekratak za sve tvoje izgovore. Znate onu : „Ako nemaš deset minuta vremena dnevno za meditaciju, meditiraj sat vremena“ ? To je genijalna demonstracija istine i mislim da se može dobro preslikati na čovjeka i njegovo čitanje. Jer stvarno, imamo li mi stvarno taj luksuz da u svijetu u kojem postoji toliko zanimljivoga za saznati i uvidjeti sami sebi to uskraćujemo?

Što se mene konkretno tiče, imala sam osjećaj kao da proživljavam živčani slom ne tako davno, kad sam shvatila da nikako ne mogu čitati toliko da pročitam sve što bih htjela. Shvatila sam to kad sam gledala svoju mapu na kompjuteru u kojoj imam dvjesto knjiga na temu srednjeg vijeka. Divne su to stvari unutra, od križarskih ratova, društvenih običaja, crkvene povijesti do raznih specifičnih fenomena. Zapravo, sada u trenutku pisanja ponovo pogledom prelazim preko tih knjiga i otkrivam neke nove. Naravno da stoji da ne želim svaku od njih pročitati jer me mnoge stvari ne zanimaju, ali to mi malo pomaže. Jer, kad bi srednji vijek bio jedina tema koju želim shvaćati, sve bi bilo u redu. Naravno, vjerojatno je lako za zaključiti – ali ja ne želim čitati samo to, mene zanimaju i druge stvari! Isuse, pa ja volim knjige o duhovnosti, svako na tom tragu self help izdanje je moje, i potreba za tim sadržajem uvijek stoji. Također, ako nije medievistika, gle, voljela bih uroniti i u neka druga povijesna područja, što vremenska što tematska, a da stvar bude gora, volim i teoretiziranje i povijesnu znanost pa i tu ne gine potreba za čitanjem takvih knjiga.

Nadalje, kao nekome tko štuje predmet knjige, zanimljive su mi teorija književnosti, komparativna književnost, a dala bih se kladiti da je filozofija iste divna. Knjige o knjigama, o čitanju, o psihologiji pisanja, o izdavaštvu, a tek dolazi ono područje na kojem ih je cijelo more – knjige sa savjetima o kreativnom pisanju : kako napisati priču, kako napisati roman, kako pisati poeziju, uređivati,secirati tekst, kako pisati dobro, a kako loše, kako stvoriti lika, radnju pa sve to povezati. Ili kad pisci pišu o svojim rutinama i životima kao piscima i to bude tako neodoljivo.
S obzirom da me zanimaju folklor i mitologija, pišući članak o istarskim fantastičnim bićima nedavno, otkrila sam i cijeli niz knjiga za koje bi mi mogao trebati čitav život. Što je ok, uzbudljivo je znati da postoji nešto što te baš, baš jako privlači, ali mislila sam si „oh, još jedno područje koje ću sada prioritizirati i zapostavljati sva ostala koja me zanimaju.“ 

A nismo zapravo ni došli do onoga što se smatra književnošću. Volim chick lit, zanimaju me fantasy i SF, a ako je baš dobar, može i triler. Načelno najviše čitam ono što se valjda zove mainstream fikcija, tako da, osim što ima toliko toga za čitanje, stalno izlaze nove primamljive knjige. Da bi stvar bila JOŠ gora, beletristiku u svojoj glavi iz nekog razloga dijelim na hrvatsku i svu ostalu, pa tu nastaju dvije kategorije potreba : moraš čitati „normalnu“ književnost i moraš čitati hrvatsku. Kako volim oboje, ako zanemarujem jedno od toga osjećam disbalans  oko kojeg treba intervenirati. Hrvatsku suvremenu književnost tako volim kad mi je do estetike, ljepote esejistike i fragmentacije u beletristici, dok stranu biram kad mi je do dobre priče, jer uglavnom mislim da su Amerikanci, Britanci, Skandinavci i ostali bolji pripovjedači. A onda se dogodi da poželim pročitati neki klasik pa shvatim : „hej, pa to bih stvarno trebala/voljela proći“.

A da u tu kompliciranu jednadžbu uopće ne uvodim onu „koliko čitaš na engleskom“ ili „ako toliko čitaš na engleskom, oduzimaš si vrijeme za učenje vlastita jezika pa na to moraš JOŠ više dodati hrvatsva.“? Da, moram i to uzeti u obzir.

I sad, dolazimo do zaključka da su tako dvije ogromne kategorije beletristike i publicistike, beskonačne i zauvijek rastuće već same po sebi izazovne. Kako svakog čovjeka zanima više, ako već ne puno toga, neizbježno je da se te kategorije granaju i granaju. I nastavljaju se granati zato što uvijek postoji nešto drugo za što  nisi ni znao da želiš dok to nisi vidio.
Dakle, čovjek mora čitati pedeset žanrova, isto toliko različitih nacionalnih književnosti, (ne) znanstvene discipline koje voli, eseje, autobiografije, enciklopedije, drame, poeziju, i par ostalih vrsta koje pod ovim suncem nisam spomenula, zar ne? Znajući da nikad neće moći pročitati sve što je za njega osobno relevantno na način da ga knjiga obogati znanjem, uvidima, iskustvom ili emocijom, kako to ono čovjek može ne imati vremena za čitanje? NE! Ti nemaš vremena ne čitati! Ozbiljno, nitko, nitko, nitko nema vremena ne čitati!!

Jer, ako nemaš vremena barem deset minuta dnevno nikad nećeš znati kako je srednji vijek bio prekrasno doba za živjeti. Osim ako nisi bio vještica. Ili običan čovjek za vrijeme kuge. Ili bogohulnik.

Nikad nećeš znati tajne svemira. Kuhanja. Medicine. Povijesti kazališta.

Nećeš znati da je Suzana Matić ono što ti treba ako voliš Teu Tulić. Nikada to nećeš znati.

Što sve proživljava dijete ostavljeno od roditelja pa svoje misli pretače u knjigu. Kakve se sve stvari događaju u imaginarnim svijetovima znanstvene fantastike ili Međuzemlja. Ili kakve probleme ima debela singl cura u kasnim tridesetima koju tlače na poslu. A budimo realni, tko barem dio ovoga ne želi znati?

„Tako puno knjiga, tako malo vremena“  Franka Zappe uvijek će biti realnost za mnoge od nas. Međutim, ako želimo biti stupu realniji, vrijeme je da si priznamo da uslijed svega što znamo, apsolutno shvaćamo da je jedino čega nemamo vrijeme za nečitanje.

Nema komentara :

Objavi komentar