Snježana Akrap-Sušac | Šesti grad: Istanbul

Ožujak 2013.

U svom starom Twingu Prvom Veličanstvenom vozim se sa suprugom.

On:“Zašto da sad idemo u Dm kad si na proljetnim blagdanima pa možeš u ponedjeljak?“

Ona: „Ali, ja ću u ponedjeljak biti u Istanbulu.“

On:“Dobro da si se sjetila reći!“

Ona“Zar ti nisam prije rekla?“ (Znala sam da sam mu zaboravila reći!Ali, kako priznati!)

Ovom anegdotom iz života jedne od „šest“ započinje priča o gradu kojeg bi trebalo staviti na sam vrh poželjnih turističkih  destinacija.

Bio je to „ženski izlet“.Šest žena u dobi od trinaest do pedeset godina uputilo se jednog ponedjeljka iz Pule na Pleso. Bile smo sretne što smo žive došle do zračne luke jer je snijeg opet „iznenadio“ naše službe za ceste.

Krećemo! Kao najljepšu glazbu doživljavam rolanje kotača po pisti,a uzbuđenje raste kad zrakoplov uzleti i onda slijedi mir među oblacima.

Za dva sata smo u Istanbulu. Čim smo stigle samo smo ubacile torbe u sobu i prošetale do Velikog bazara.Doista je velik, ali nam je brzo dosadio jer je to zapravo niz skupih zlatarni, suvenirnica i jeftine robe.

Užitak smo pronašle u gradskoj vrevi i izlozima slastičarnica te smo svoje nepce razveselile ukusnim baklavama.

Mali obiteljski hotel u kojem smo odsjeli i ljubazni domaćini učinili su boravak ugodnim. Od susretljivog osoblja dobili smo sve potrebne informacije.

Sljedeći dan smo odlučili započeti obilaskom desetak minuta hoda udaljene Plave džamije. Taj arhitektonski biser dugo smo bez riječi gledale. Čim smo ušle, fascinirali su nas oslikani stropovi i vitraji.

Jedan od najljepših doživljaja bio mi je susret i razgovor s iranskom obitelji. Šesnaestogodišnja M. željela se fotografirati s nama i postati moja Fb prijateljica, što sam sa zadovoljstvom prihvatila.

Jedni drugima bili smo jednako egzotični, ali se među nama odmah stvorilo ozračje prijateljstva i obostranih simpatija. Još jedna potvrda da ima više stvari koje spajaju od onih koje razdvajaju ljude.

Par minuta od Plave džamije nalazi se Aja Sofija.Vanjskim izgledom zaostaje za Plavom džamijom, ali je jedna od građevina koju ne treba zaobići. Na svakom koraku bogatstvo prošlosti. Kilometarski red za ulaznice. Ali, od nas šest, četiri su plavuše! Plavuše su stekle prijatelja koji nam je za par minuta donio ulaznice za Aja Sofiju (čekale bi sat vremena u redu). Savjet: neka u grupi uvijek bude jedna plavuša. Ako vam i ne bude od koristi, bit će makar materijala za viceve.

U jednoj prostoriji ljudi čekaju u redu da bi u rupi na zidu vrtjeli palac. Nitko od dvadesetak ljudi nije mi znao objasniti zašto tu stoje!? Tek je jedna Engleskinja pronašla u vodiču da je to mjesto za želje. Kao i svi turisti, i mi smo zavrtjeli i smišljale željice.

Večer smo završile  relaksacijom u hamamu( turska kupelj ). Otići u Tursku, a ne probati hamam je kao ne vidjeti Aja Sofiju ili Plavu džamiju.

Tako relaksirane, lako smo zaspale i ujutro bile spremne za nove doživljaje. Željele smo vidjeti dvije palače: Topkapi i Dolmabahce.

Ogromni kompleks Topkapi palače čuvaju dva vojnika i bezbroj redara.Palača nas se veoma dojmila, kao i vrtovi puni raznovrsnog cvijeća.

Palača Dolmabahce – šećer na kraju! Uz Plavu džamiju, to je najljepša građevina koju sam vidjela u Istanbulu. Građena je na obali sredinom 19. st., raskošna, puna uresa od zlata i kristala. Profinjenost i otmjenost zrcali se na svakom koraku.

Posjet Istanbulu planirale smo okruniti dvosatnom vožnjom Bosporom, ali je bila otkazana zbog jakog vjetra. Možda drugi put!

Četvrto jutro – vraćamo se kući pune dojmova i bolnih nogu. Ne žalimo! Za tri dana pomno isplaniranog putovanja vidjele smo prekrasne istanbulske atrakcije,uživale u turskoj kuhinji, komunicirale s tim ljubaznim ljudima i donijele u sebi dašak Orijenta.

Umjesto suvenira, torbe su nam bile pune baklava. Mašala, Istanbul!