Milica Lesjak | Djedovi

Uvijek je patila što nema djedove. Ustvari, imala ih je , ali oni nisu bili ono što je ona od djedova očekivala . Željela je da im može sjesti u krilo, u dugim zimskim večerima, dok je vani sniježilo i fijukao vjetar, a u toploj sobi pucketala vatra . Titraj  plamička u  žmirkavoj petrolejki, i drhtavi tragovi svjetlosti  na plafonu  koji bi dolazili iz pukotina na štednjaku, činili su idealne uvjete za priče iz prošlosti, o vilama i vilenjacima, o vampirima, duhovima I raznim dogodovštinama koje su se najčešće događale noću, pri povratku iz vodenica. Ljudi su najčešće mljeli pšenicu u nekom udaljenom selu koje ima rijeku, na red se čekalo dugo, a povratci su po pravilu bila noću. No, rijetko je tko pričao da je baš on nešto vidio, ili doživio, sve je uglavnom počinjalo – pričao meni moj otac, djed, pokojni stric… Navodni doživljaji bili su strašni, na granici mogućeg i svi strahovi, mučenja i tjeskobe, završavali su kukurikanjem prvih pijetlova. Ovo su pričali neki drugi djedovi svojoj unučadi u dugim zimskim sjedjeljkama susjeda i rodbine, ali njen djed ne.

- Sve su to izmišljotine i gluposti, promrmljao bi sebi u brk, a onda se laćao svoje „pljoskice“ u kojoj je uvijek bilo rakije. I dok to ne bi ispraznio, ne bi odlazio na spavanje.

Baš  ga je mrzila u tim trenucima, uvijek bi pokvario čarobnost priče koja je bila strašna i napeta, ali  djeci itekako zanimljiva. Kako se količina rakije u boci smanjivala, znalo se da je posjelu kraj, jer su svi znali da kad Miloš pređe tolerantnu granicu alkohola, postaje svadljiv i trebalo se maknuti na vrijeme.

Djed po ocu, bio je pravi „rakijaš“. Ništa drugo nije pio. Napijao se samo uvečer i nedjeljom i uz galamu i psovke godinama ukućane vodio do pakla i natrag. Psovao je sve i svakoga – Boga  i sunce, crkvu i crkvena vrata, sve rođeno i nerođeno. Uz plač i vrisku, ona bi bježala u svoja skrovišta – jedno je bila rupa u stogu sijena, a drugo iza snoplja posušenih stabljika kukuruza. Dok je čekala da se konačno pojavi mir, kroz jecaj se  zaklinjala  kako će već ujutro pobjeći, iako ni sam nije znala kuda. Možda drugom djedu? No, ni on joj nije bio djed po mjeri, nikada nije pokazivao ljubav prema djeci. Živio je u drugom selu i važio za seoskog intelektualca, vodio seosku trgovinu, pisao ljudima razne molbe i žalbe, dijelio savjete, čitao razne knjige, i svaku večer povlačio se sam u jednu od sobica s nekim slušalicama na ušima. Nije ga bilo po nekoliko sati. Slušao bi vijesti iz svijeta, najvažnija emisija bijaše „Glas Amerike– govori Grga Zlatoper.“Izlazio je nekako gord, pun sebe, jer eto, on zna nešto što drugi ne znaju.

- Što ima novo? – skrušeno bi pitala baka.

-Što ću tebi govoriti, ti si glupa da to shvatiš, odbrusio bi prepotentno, primakao stolicu k stolu i čekao serviranje večere. Uvijek je takav bio. Omalovažavao ju je na svakom koraku, a ona bi ga bez riječi nutkala i tetošila. Ujutro bi ranije odlazio u dućan  ne bi li bi imao vremena mještanima koji su čekali ispred,  prenijeti vijesti iz svijeta. U selu, bez struje i bilo kakvih izvora informacija, moj prepotentni djed je i previše dobivao na važnosti. Nju skoro i da nije primjećivao, tek bi onako usput procijedio kroz zube – čujem da si dobra u školi, sigurno si na mene. Nisam imao sreće sa svojom djecom, krajnje je vrijeme da netko znanjem krene u svijet iz ove kaljuže.
   
Ona je stvarno brzo otišla. Kažu da su se starenjem djedovi malo promijenili, ali ona više nije imala vremena da ih sluša. Otišli su brzo jedan za drugim. U dugim zimskim večerima, puno godina kasnije, svojoj djeci je voljela pričati priče, ali ne o vilama i vješticama. Pričala im je o svojim djedovima. Čudno kako kad nekoga više nema brzo zaboraviš sve ružno. Pričala im je o djedu Milošu, seljaku s 4 razreda osnovne, kako je znao matematiku, bez olovke, onako iz glave. Dok se ona mučila za stolom jednadžbom – koliko može putnik ako ide pješke… djed bi kao iz topa izbacio brojku i rezultat bi uvijek  bio točan. A kako bi išao i 20 km. pješice do najbližeg grada da „štreberici“ nabavi kolaž papir i celofan za likovni? Tako nešto nije činio svaki djed. A djed Milovan? Što bi mu ona sudila. Viđala ga je rijetko, a baka se ponosila svojim pametnim mužem. To što nikada nije stavio tanjur na stol, uzeo u ruke motiku ili sjekiru, ona je opravdavala; - Pa, volio te, znaš da si uvijek kad dođeš dobivala Negro bombone – tješila bi je baka, možda nju, a možda i sebe. To što su bile ljute za dijete i što ih je djed najvjerojatnije kupovao samo za sebe, baka nije razmišljala. A možda i je.