Denis Kožljan | Lukavac i Tuzla: Omiljene destinacije

Htjela sam ponoviti doživljaj od prije četiri godine pa sam zajedno sa suprugom odlučila gotovo u isto vrijeme, krajem srpnja, posjetiti Bosnu,zapravo Lukavac i Tuzlu.

Lukavac jer mi je ostao u prekrasnom sjećanju kad sam bila u posjeti, sad već nažalost, pokojnom, Atifu Kujundžiću, poznatom bosanskohercegovačkom piscu, a Tuzlu kako bi se ponovno srela sa kolegom pjesnikom i prijateljem, Nihadom Mesićem Riverom.

Susret s književnikom Atifom Kujundžićem

Budući naše osobno prometalo nije imalo klime, odlučili smo krenuti pred jutro, dok vrućina nije uzela zamaha. Malo sam se i pribojavala puta zbog mučnine koja je kod mene nezaobilazna, no ovog puta zaista sam imala sreće. Krenuli smo oko četiri sata, uzevši sa sobom navigacioni uređaj, nekoliko sendviča i vode za piće.

Dok smo se vozili Istarskim ipsilonom, malo sam kunjila, jer moj širi zavičaj, iako mi je jako drag, imala sam prilike puno puta vidjeti,a nakon Tunela Učke, već je bila drugačija priča. S moje desne strane prostirao se Kvarnerski zaljev pa iako nije bio tako blizu, osjećala sam miris mora i razbudila se potpuno. Ubrzo je moderna cesta odnosno autoput Rijeka-Zagreb, pružao ugodnu vožnju,ali sam zbog rumenila zore i izlaska sunca, ipak stavila moje prepoznatljive, crne naočale.

Prekrasni pejzaži, onako sasvim intimno, davali su mi neku inspiraciju, jednostavno sam osjetila promjenu mojih misli. Nije nam se žurilo pa smo vozili, rekla bih s određenom dozom komocije, a onda rekoh suprugu:"Molim te, ne zaboravi Ravnu Goru, moram pojesti međimursku gibanicu…hm, obožavam je!"I zaista je ovo poznato odmaralište poslužilo nam za kratku stanku i osvježenje, a onda smo nastavili put dalje.

Autoputom je naš crveni Citroen vozio u prosjeku stotinudvadeset na sat i vožnja je zaista bila ugodna i zanimljiva. Ispred nas se pružala beskonačna ravnica jer smo se približavali Slavoniji, biseru istoka Lijepe Naše. Okretala sam glavu i s lijeve i desne strane, očima ubirala polja suncokreta i pšenice, kukuruza u kojima su ostavljeni strojevi za branje. Ta ovo je i vrijeme berbe. A onda su sunčeve zrake počele već poprilično upirati u vjetrobransko staklo. Sat je pokazivao točno osam. Evo i upozorenja da se približavamo Orašju, graničnom prijelazu, stoga smo pripremili osobne na uvid. Nije bilo gužve jer u ovo vrijeme, obično svi bježe i putuju na more, no, ja sam uvijek svoja i originalna te je moja odabrana destinacija kopno i to ne bilo koje.

Sada smo već ušli na teritorij države bivše Jugoslavije. Uzbuđenje i znatiželja izmjenjivali su se u tim trenucima.Odmah nekoliko kilometara pri ulasku u Bosnu, imala sam priliku vidjeti poznati Buvljak Arizona. Ljudi u movingu poput mrava. Prodavalo se i kupovalo, a koliko sam mogla primijetiti bilo je tu svega i svačega, od farmerki, trenerki, oruđa za rad pa sve do ogromnih ćilima.

Cesta, sada ne više moderna već vrlo uska i krivudava vodila nas je kroz uglavnom manja mjestašca. Osamdesetak kilometara do Lukavca, vozili smo sasvim polako jer su prometni policajci bili na svakom koraku. Eh, pomislih, zaista je tu drugačije, mnogo drugačije nego u Hrvatskoj. Pogled mi dopirao na visoka brda i gotovo na svakom, malo muslimansko groblje koje se prepoznalo po bijelim križevima. To je bio znak da je ovaj kraj naseljen uglavnom muslimanskim stanovništvom, a primijetilo se to i po ženama koje su nosile svoju tradicionalnu odjeću i marame na glavi. Ali ono što me fasciniralo je gostoljubivost na svakom koraku kad smo morali potražiti pomoć, kuda točno voziti. Naime naša navigacija se zbunila i pokušala nas voditi prečacima preko nekih šljunkovitih , slijepih staza. Tu smo upali u kratke neprilike ali zahvaljujući dobrim mještanima, nastavak puta bio je bez nedoumica.

Za stići do našeg odredišta, Hostela Zenit u Lukavcu, trebali smo prethodno doći na ulaz u Tuzlu, a onda skrenuti desno preko željezničke pruge Tuzla-Doboj. Prešli smo i rječicu Jalu, a onda laganom uzbrdicom, napokon stigli.

O Lukavcu bi se imalo puno toga za reći ali ono što se zna jeste da je to mjesto koje potječe još iz prapovijesti odnosno brončanog doba. Pisano je da je naziv dobio po Paši Lukavcu , početkom 16-tog stoljeća, a smjestio se u srednjem toku rijeke Spreče. Stanovništvo je miješano, a pod Općinom Lukavac ima mnoštvo manjih mjesta čije su granice kroz vjekove, mijenjali  turski osvajači. Ovo je mjesto na nadmorskoj visini stotinuosamdesetšest metara, što se osjeti prekrasnom svježinom prirode, mnogim izvorima pitke vode, a glavna je atrakcija ipak akumulacijsko jezero Modrac preko kojeg se nalazio naš hostel.

Treba spomenuti kako se u Lukavcu kao uostalom i u cijeloj Bosni može primijetiti duboka različitost u imovnom stanju stanovništva. Tako starosjedioci uglavnom žive u trošnim kučicama omeđenim voćnjacima i šljivicima, dok oni ljudi koji su se doselili iz Njemačke, Austrije i Švicarske, izgradili su u ovom mjestu hotele, hostele, ugostiteljske objekte. Cijene su vrlo povoljne i to je ono što zajedno sa prirodnim ljepotama privlači turiste.

Sljedećeg jutra, nakon doručka u Sedri, vrijeme smo proveli u razgledavanju Tuzle. Možda bi čovjek pomislio da se o tom gradu nema što spomenuti ali sasvim suprotno. To je mjesto koje potječe još iz doba neolita, dakle seže u daleku povijest o čemu svjedoče i mnogi spomenici iz tog vremena kao npr glineno oruđe i oružje.

Tuzla je grad soli, industrije koja nažalost sve više propada kao i u mnogim gradovima Bosne ali i susjednih zemalja. Ono što me fasciniralo, je izletište Ilinčica, nedaleko centra grada gdje je oaza zelenila i mira i gdje se može popiti prava turska kafa. Grad je sjedište Tuzlanskog kantona u Bosni i Hercegovini, smješten u kotlini dok je sa sjeverozapada okružena planiskim masivom Majevice, a jugozapada, Ozrenom, Konjuhom i Javornikom. Nisam mislila prije polaska na put, da će nam za posjet ovom lijepom gradu trebati još jedan dan ali vratiti se kući, a ne vidjeti Čaršijsku česmu, jezero Panoniku, prvo bosanskohercegovačko pozorište, Međunarodnu galeriju portreta, bila bi prava šteta.

Ono što je mene kao spisateljicu možda ipak najviše impresioniralo jeste da sam posjetila mjesto poznatog književnika Meše Selimovića i Derviša Sušića.

Umorna ali prepuna impresija i uspomena, pozdravila sam Tuzlu ali samo sa "Doviđenja, do nekog drugog susreta!"