srijeda, 13. prosinca 2017.

Denis Kožljan | Kuga današnjeg vremena


Eto, s lakoćom ću napisati esej odnosno raspravu o jednoj relativno novoj pojavi u društvu, no pojavi koja je sve češća u uvjetima surovog kapitalizma, htjeli mi to priznati ili ne. Mobbing je naime, specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, a kojim jedna osoba ili skupina njih, sustavno, psihički - moralno zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana osoba je bespomoćna i u nemogućnosti da se brani.

Mobbing dolazi od eng. riječi - work. abuse, zlostavljanje na radnom mjestu.


Tek negdje osamdesetih godina, Heinz Leymann započeo je proučavati tu problematiku suvremenog društva dok je odmah za njim, na primjeru životinjske vrste, Konrad Lorenz dokazao da je mobbing proces sustavnog zlostavljanje radnika ili čak istog člana u hijerarhijskoj ljestvici te ovisno o tome govorimo o okomitom odnosno horizontalnom mobbingu. Želimo li to prikazati u postocima, saznajemo da je 55% okomitog mobbinga prisutno ali i 45% horizontalnog. Kad se govori pak o životinjama, reći ćemo kako se kod njih mobbing tumači tako što se jače i superiornije, udružuju s ciljem uništenja i protjerivanja, nemoćnijih iz zajednice. Treba reći da se okomiti mobbing, dakle kad pretpostavljeni sustavno mobingira svoje radnike, jednog po jednog, naziva još i bossing, a kad se radi o obliku zlostavljanja u školi, onda je to bulling. Bilo o kojem obliku da se govori, mora se znati da zlostavljač nikad neće priznati da vrši mobbing na svojim djelatnicima, da će se, čini mi se, rješavati takvim nehumanim načinom ponašanja svih svojih frustracija. A s druge pak strane, mobingirana osoba, doživljavajući psihoteror na radnom mjestu, svakim danom sve više trpi, kako psihički tako i tjelesno tj. poprima jedan psihosomatski sindrom. Uslijed svakodnevnog stresa, nemogućnosti da se brani, osjeća neprijateljstvo okoline, povlači se u sebe, stječe osjećaj manje vrijednosti, a degradacija ga dovodi do opće slomljenosti kao osobe i člana društva. Nakon toga slijede dugotrajna stanja depresije. Klinička slika pokazuje promjenu osobnosti, anksioznosti, straha, iscrpljenosti i nemogućnost obavljanja bilo kakvih obveza.

Sve to govorim, odnosno pišem, jer sam i ja jedna od mnogih žrtava a poznam i žene iz prijateljskih krugova koje su na radnom mjestu doživjele oba oblika mobbinga u tako velikoj mjeri da više nisu sposobne obavljati svoj svakodnevni posao niti na poslu, niti kod kuće. Te su žene toliko dugo trpjele da su vrlo mlade u najboljoj životnoj snazi, ostale istraumatizirane i na njihovu žalost morale u prisilnu mirovinu. Jedna je imala poremećaj ličnosti do te mjere da je htjela izvršiti suicid. Zar nije to strašno?

No, u ovoj raspravi o jednoj sve češćoj negativnoj pojavi na radnom mjestu pa i u školi, ipak ću se vratiti na primjer, odnosno lik Akakije Akakijeviča, junaka Gogoljeve Kabanice. Naime, sve ono što on kao običan prepisivač spisa, godinama doživljava u svom uredu, poklapa se s definicijom mobbinga: "...nitko se ne sjeća tko ga je postavio na taj položaj, čak su vjerovali da se i rodio s takvim opisom radnog mjesta...a on je samo primao spise, bez da je uopće pogledao tko mu ga je dao, uporno je prepisivao, trpio izrugivanja, kako podvornika, tako i ostalih činovnika dakle istih iz hijerarhijske ljestvice...

"mlađi su se smijali na njegov račun, zadirkivali ga kad i gdje god su stigli, zbijali šale na njegov račun, govorili mu kako će se možda oženiti sa svojom gazdaricom, sedamdesetogodišnjom staricom..."

Cijelo vrijeme znao je i bio svjestan da nema mogućnosti napredovanja, a istovremeno nije rekao ni riječi, trpio je, svakim danom postajao sve bolesniji a onda i umro.

Akakije nad sobom ima i horizontalni i vertikalni mobbing, iživljavanje nad svojom osobnošću, vrlo velikih razmjera. Ovaj službenik je zbog toga što je bio iznimka u svom poslu, jer je bio mlad, a ćelav, neoženjen, povučen, slijepo izvršavao naredbe i nije prigovarao, bio je i ostao na meti zlostavljača tj. mobera što nikako nema opravdanja za njihove čine.

Kao "iznimka koja potvrđuje pravilo", među svim tim licemjerima, kolegama istog ranga, našao se mladić kojega je pekla savjest za ono što je učinio Akakiju i sudjelovao u zlostavljanju. Budući da je tek došao u službu, htio je "ispasti frajer" pa se zajedno s ostalima rugao kolegi no ipak je ubrzo shvatio da je pogriješio i pokajao se. No, ostali nisu odustajali od svojih svakodnevnih podbadanja, pritisaka na junaka ove pripovijetke te on na kraju svojom smrću i prije toga teškom bolešću postaje prava žrtva mobbinga. Bilo je to vrijeme, kad se nije govorilo o toj i takvoj vrsti zlostavljanja, nije se generalno pridavala pažnja tom problemu.

A danas, godinama poslije, kako to izgleda?

Živimo u tako teškom vremenu, u krizi društva kako na gospodarskom planu, tako i na planu poimanja vrijednosti čovjeka kao osobe, pa tek onda kao radnika. Kapitalističke korporacije, monopol koji vladaju svijetom, dovode do velikih nesrazmjera, netrpeljivosti, nejednakosti, a samim time poslodavci imaju sve više slobodne ruke da radnike "ubijaju od posla", degradiraju, ucjenjuju, zlostavljaju na tisuću načina. Gube se i nestaju moralne vrijednosti. U tom kaosu životne svakodnevice dolazi u početku samo do običnih trzavica, a onda i netrpeljivosti, međuljudski odnosi na radnim mjesta se srozavaju, mobbing "cvate".

Kako žene tako i muškarci, postaju žrtve, žive vrlo stresno. Sve to odražava i na njihov obiteljski život. Istina je da postoje Udruge koje se bave pitanjem mobbinga, ali čini se da se uzalud trude jer njihova inicijativa za rješavanjem tog problema u Saboru još nije naišla na plodno tlo. Radnici se boje za egzistenciju, besparica uzima sve više maha. Bojazan da se zlostavljač prijavi, vrlo je velika.

_____________________________

Novi Kazneni zakon koji se primjenjuje od 1. siječnja 2013. godine predviđa mobing kao kazneno djelo u okviru kaznenog djela iz članka 133., zlostavljanje na radu. (op. ur.)

Nema komentara :

Objavi komentar