ponedjeljak, 11. prosinca 2017.

Ante Gregov Jurin | Nisam htio preskakivati život


Ulomke iz knjige čitala je dramska umjetnica Milena Dundov
Razgovor pripremio i vodio Nikola Šimić Tonin

Povod razgovoru s Antom Gregovim, Jurinim, je novi roman: Pilot s Jadrana, koji je potvrdio uspješnost, uspješnice (Čovjek koji je razgovarao s krijesnicama), jednako tako i nagrađen Romanom godine. Svi koji se bavimo pisanjem znamo kako je teško potvrditi se drugim uratkom na uspjeh prvog. Pobornik sam toga da književnik ne treba tumačiti i objašnjavati svoje djelo, tu su drugi, čitaoci prije sveg. Veseli li Vas neupitna potvrda kod čitalačke publike Vašega romana?


Ne samo književnik, nego i svatko od nas, bilo koje profesije, upućenosti i obaviještenosti bi se trebao kaniti pričanja o sebi, još manje objašnjavati svoja djela, jer svako djelo govori o sebi i onome koji ga je stvorio. Ako je tako kako Vi kažete a smatram Vas velikim znalcem posla kojim se bavite, onda sam počašćen , ali samo u onolikoj mjeri koliko smatram  da bilo tko, ma koliko on bio stručan i dobronamjeran može preuzeti na sebe ono što je rezervirano sudu publike, odnosno čitatelja. Samo su oni mjerodavni donositi odluke o tome što je dobro i vrijedno a što nije.

Nikada vremena nisu bila na ruku književnicima, pa ni ovo danas jednako tako, nije, što mislite o položaju književnika u RH?

Tu Vašu tvrdnju ne bih komentirao. Znate, književna djela i književnost općenito, su slika jednog društva. Ako govorimo o nekom pojedinačnom djelu nekog autora onda to djelo govori o njemu samome. Je li umjetnik ili nije zavisi od toga je li sposoban jedno djelo tematski složeno i slojevito dignuti u ozračje zrele umjetnine. Naravno, djela su različita po tematici i vremenu nastajanja, ali ona uvijek moraju biti ljepota, pa i u ružnoći života. Čupati književnost iz ostalih vrijednosti življenja, nije dobro ni dopustivo bilo kome, trebamo je gajiti i u njoj uživati, ona je svačija. Stoga, nisam sklon kritizirati društvo po tome koliko daje književnicima, ugodnije i bolje se osjećam kad književnike pitam, koliko su dali društvu, to jest, koliko njihova djela imaju ne samo vrijednost nego i upotrebnu vrijednost, odnosno čitanost.

Grad Zadar uistinu je grad umjetnika, nadasve književnika, koji bilježe ovaj grad, koji književnici unutar ovoga grada su obilježili Vas?

Je li Zadar „Grad umjetnika“ nadasve književnika, veći ili manji od ostalih gradova, ne znam. Do sada to nisam još nigdje pročitao, a mislim da i neću. Književnost kao i ostale grane umjetnosti ne mjere se vagama ni metrima, a ni ne rastu na stablu. Umjetnost je sposobnost pojedinca, ne grupe, da svoje misli i osjećaje prenesu na neku tvorevinu koja će na čitatelja, slušatelja ili gledatelja ostaviti određeni dojam. Kakav? To oni moraju reći. Ona, mislim na umjetnost nije određena prostorom ni vremenom, ona je globalna, bezvremenska i svačija, nastaje tiho i ne nestaje nikad, ona je vječna. Što se tiče obilježavanja književnika unutar ovoga grada, mislim da je nepotrebno govoriti. Zna se koga se obilježava i zašto. Ja nikoga ne obilježavam, a isto tako ne dozvoljavam nikome da mene obilježavaju, po prirodi sam kozmopolit. Pišem, prvenstveno radi toga što me to veseli, zadovoljava i oplemenjuje, tek onda radi čitatelja. Sve ostalo mi nije bitno.

Gdje sebe vidite unutar novije književne scene?

U pisanju i čitanju, u tome mi najbrže prolazi vrijeme, šalim se. U stvari, nazire se na vidiku „Kostur novog romana“, okušati ću se ovaj put u novoj tehnici pisanja, što me veseli. Prethodni dana sam završio novu zbirku pjesama, petu po redu. A neke su i uglazbljene. Trenutačno sam preokupiran „Stavljanja na noge“ , romana „Pilot s Jadrana“. Naime, dana 12. 12. 2017 u 19 30 sati predstavljam zagrebačkoj publici u prostorijama knjižnice „Bogdan Ogrizović“, na Cvjetnom trgu u Zagrebu spomenuti roman. Prije par dana sam potpisao ugovor sa HTV – Zagreb za radio emisiju, poslije koje će, nadam se, biti i ekranizacija serijala na HTV – Zagreb.

Imam dojam kako je Vaš spisateljski talent čekao trenutak, ili više jednostavno nije mogao čekati već se pokrenuo kao vulkan iz nutrine duše?

Često mi i čitatelji postavljaju slična pitanja, zašto sam do sada čekao objavljivati književna djela? Ja im na to pitanje odgovaram da nisam htio preskakivati život. Tako sam uvijek razmišljao i radio. Mišljenja sam da sam dobro postupio. Isto tako sam i uvjeren, kako Vi ono kažete: „Vulkan se pokrenuo….“

Veseli me što se u proznim uradcima nije izgubio pjesnik Gregov, što daje posebnu draž čitanja Vaše proze.

Slažem se s Vama, i meni je to drago. Pitkost štiva se postiže poetičnim izražajem, ono mora teći kao potok, istovremeno vezujući sve svoje kapi u rijeku sudbina snagom umjetničke riječi.

Neki dijelovi romana neupitno su pjesnički, cijelo cjelovite pjesme u proznom tkivu.

Kako odgovoriti na to Vaše pitanje, a ne uloviti se u mrežu hvalospjeva? Kao što je poznato većina književnika pišu poeziju ili prozu. Rjeđi su oni koji pišu jedno i drugo. Teško je tematski složenu i slojevitu priču oplemeniti lirskim i metaforičkim izričajem. Zbog toga mnogi izbjegavaju takav način pisanja, kao što primjećujete, ja u tome uživam. (Ipak nisam izbjegao mrežu.).

Od pisanja se ne živi, ali istinski umjetnici žive za pisanje, koji je Vaš stav o tome pitanju?

Jednostavan. Oni koji vole novac više od drugih ljepota življenja, neka se kane pisanja. Ozračja rijetke ljepote nisu dostupna svakome. Samo rijetki pronalaze ljepotu u ružnoći življenja.

Treba li po Vama Zadru jedna izdavačka kuća, jer književnika od formata neupitno ima?

Za postojanje izdavačke kuće nisu presudni, kako Vi kažete:„Književnici od formata“, niti njihov broj nego sasvim nešto drugo. Na prvom mjestu to odlučuju ekonomske zakonitosti, a one ne dozvoljavaju prolaženje mimo svojih „dvora“, odnosno pravila. Drugo, trebalo bi izraditi jednu „suptilniju“ analizu stanja izdavača.  U postojećem stanju, gdje se i u većim gradovima zatvaraju izdavačke kuće, teško je steći neki konstruktivni dojam o tome, naravno realističan.

Nema komentara :

Objavi komentar