Kolumne

utorak, 26. prosinca 2017.

Ana Šarčević | Snježana Akrap Sušac: „Žena posve obična“


U beskrajno različitim vidovima poezije, nerijetko nas oduševi upravo snaga jednostavnosti. Ona odlikuje pokušaj svođenja izraza na bitno, ali također i onu vrstu ekspresije koja se izriče u dahu i prije svega, čak prije i samog razmišljanja. Takva je poezija lijepa i šarmantna, pa čak i onda kada boli. Nije stoga paradoks, kako se može činiti, veselo pjevati tužnu pjesmu (Jutro – jednočinka). Sreća postojanja s onu je stranu site praznine (Ljetna simfonija).

Na sasvim poseban poticaj, život je izazvao Snježanu Akrap Sušac da uspori govor kako bi uživala u nijansama izraza, kako bi pisala za sebe i za druge. Nakon dvaju izdanja za djecu, pjesme i prozne minijature objavljivane na portalu Webstilusa nalaze se sada u zbirci „Žena posve obična“. Naslov je u skladu s ironijsko-parodijskim stilom pojedinih pjesama, iako u zbirci dominira autobiografsko-intimistička poezija.

Najučestalija tematska odrednica – ljubav, daleko je od jeftinoće i sladunjavosti, ona je prožeta čežnjom za dragim, za sigurnošću, za skladom, ona je ljubav prema lijepome, glazbi, prirodi, skladu, ona je i ljubav prema ljubavi.

Pokuša li se tipski podijeliti pjesme u ovoj zbirci, moguće je pronaći semantičku raznolikost, odrediti ih kao ljubavne, pejzažne, misaone, ali je moguće izdvojiti i jednu skupinu od nekoliko vrlo nostalgičnih pjesama posvećenih majci i ocu, koje impliciraju suživljeniju recepciju. Izdvajaju se one pjesme koje se koriste autoreferencijalnošću, koje manifestiraju pisanje koje je svjesno sebe. U njima pjesnikinja ne propituje samo proces pisanja, niti samo upućuje na intertekstualne smjernice s, primjerice, Pupačićem, Poom, Biblijom, nego se u njima pokazuje i određena vrsta zaigranosti i komike. Od čitatelja se ne traži samo dekodiranje i uplitanje vlastite asocijativnosti i subjektivnosti, nego se osim projiciranja otvara i prostor za sudjelovanje u toj igri. Pjesmama pristupiti treba razigrano i s ljubavlju baš kako su i pisane. I ne samo to, njihov je zajednički nazivnik ludički. Obično je što nije posve neobično, i neobično je što nije posve obično. Valja naslov čitati kao ironiju, kao pokušaj da se iznevjeri očekivanje onih značenja na koje riječi referiraju, da se misli donekle suprotno od onoga što se izrijekom kazuje. Ovaj pokušaj razvrstavanja, male klasifikacije pjesama u ovoj zbirci, ne želi zanemariti polifoničnost, odnosno svesti na monolitnost ukupan pjesnički izričaj (Ni jesmo li živi ne znam).

Lirski subjekt je iskren, nesputano sanjari, bez straha i kalkulacije. Pjesme su stoga autentične i vrlo čitke. Nije pri tome zanemareno istraživanje poetskih mogućnosti jezičnih i stilskih elemenata koje rezultiraju oneobičavanjem jezika, ističe se u tome vrlo uspješan poetski neologizam (Bezmenica).

Zanimljivo je kako se plava boja provlači kao lirska nit ove zbirke. To je boja kojom se konotiraju posve suprotna značenja. Plave su oči, nebo, more, cvijet, plavo je boja ljepote i beskonačnosti. Ali, tu su i one Šimićeve nijanse, plava je također boja samoće, ništavila, praznine i odsutnosti (Plava boja samoće). Ne pretendirajući sveobuhvatnom odgovoru, ljubav se ipak nadaje kao rješenje, ona je spas za hladnu plavu, za tragom ljubavi se traga.

Vlastita naklada, 2016.
Tisak:Ispis.doo. Zagreb

Nema komentara :

Objavi komentar