Kolumne

petak, 17. studenoga 2017.

Tino Prusac | Sjene u mraku


Hodam ulicom
praćen sjenama u mraku
suočavam se s dodirima hladnoće
oči gore poput zvijezda
a zvijezde kapaju
to je jedini način na koji moje oči govore
to je ono što mi oči razmišljaju
i to je ono što je neizrecivo
ali istinito.
Život se sam nastavlja
poput glazbe ustaljene u mislima
i slijedi vjetar
koji leti iznad noći u glasu
poput svjetlosti iznad oblaka.
Vidio sam trulež sebičnih želja
svu tu ispraznost koja je zarazila ljudsku rasu
pijance koji žive bez ikakvog drugog života


pogrešno učenje koje je prokleto u pravu
ples u bezdanu.
U ovom prokletom svijetu osjećam se ukraden od sjena
sjene blokiraju svjetlo iz mojih očiju
i ja sam slijep
prepun tamne emocije
i sve što vidim su sjene u mraku
koje drže moje srce u zarobljeništvu.
Izgubljen sam u vrisku
koji poziva leptira iz svoje čahure
u potrazi za proljećem da ponovno donese život
poput mirisa sna
da u svojoj svjetlosti letim iznad mraka sjena.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.