Kolumne

ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Nada Vukašinović | Mučnina


Jako sam sretan i ne treba mi ništa. Ne treba mi čestitati rođendan. Sretan sam jer imam Kikija. Svako jutro iz jutarnje vreve, iz svjetla ulice, s Kikijem polako ulazim u mrak prolaza. Privikavam se na igru svjetla i sjena na visokom stropu. Crvene se još svjetla tramvaja. Buka postaje prigušena. Sad već bolje razlikujem tonove koje stvara gitarist ispod prljavog izloga. Sjedi na hladnom betonu, pored nogu prazna kutija.

Na drugom kraju, na stepenicama starija žena nerazgovijetno mrmlja i klati se prednjim dijelom tijela u ritmu koji stvara gitarist. Prorijeđenu sijedu kosu zavezala je gumicom u rep.


Kiki je stalno pored mene. I danas se muči s pitanjem koje mu je sinoć zaplesalo pred očima. Treba li još i sutra istim putem? Ima li to uopće ikakvog smisla? Sve teže prolazi taj put. Muče ga izgažene marte i zglobovi. Tako kaže. Od prolaza do pakla, zatvoreni krug. Već su mu upali obrazi i pojavile se ljubičaste mrlje na nosu. Tijelo po malo otkazuje. U uglovima usana tamna sjena od jutarnje žgaravice. Na hlačama i danas ljepljivi ostaci jučerašnjeg sendviča. Polovicu sam ja dobio.

Putem mi diktira svoje zapetljane misli i slutnje koje mu se roje pred očima. Čudne, neumivene i nepočešljane misli. Teško je pronaći početak tom zapetljanom klupku njegova života.

Glavnu ulogu u svom životu dobio je slučajno. Ne zna treba li biti zahvalan ili nesretan zbog toga. Kome biti zahvalan? Zahvalan za jutarnju žgaravicu i mučninu, za osjećaj gađenja i ravnodušnosti kad vidi svoj odraz u prljavom izlogu. Zahvalan, što još ima snove. On je nevidljivi stanovnik mračnog i hladnoga stana. Svakoga jutra izlazi iz vlažnog haustora pa iz kratke, suncem okupane ulice ulazi u mračni prolaz u centru grada.

Pod rukom mu je knjiga. Usprkos svemu on čita i sanja.

Još uvijek ne zna odakle mu dolaze snovi i taj osjećaj laganog dodira i mirisa. Dodir je lagan poput prozirnog ženskog šala koji ga dotakne i on se probudi. Isti osjećaj pojavi se i u trenutku kad pogleda u lice žene na fotografiji. Neki davni i zaboravljeni osjećaj. Često mi govori o tome.

Svakodnevno raspetljava čvorove svog života. Dolazi do niti koje su na samom početku i koje ja baš i ne razumijem. Više puta kaže :"Kada bih znao, kada bih mogao znati o čemu je razmišljala, kada me je ostavila?" U tom trenutku zastane. Sunce mu osvijetli bore na čelu i one postaju oštrije, a pogled mračniji.

U uskom, mračnom i hladnom prolazu društvo zbija redove. Toplije je kad smo zajedno. Borimo se protiv uznemirenosti, protiv straha, protiv samoće. Ispod praznih izloga pijemo crno vino iz plastičnih boca.

U mraku svijetle naši snovi i žar cigarete.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.