Kolumne

petak, 17. studenoga 2017.

Krunoslav Mrkoci | Diskretan miris snobizma


Diskretan je miris snobizma, vrlo diskretan, ali ga se ponekad otkrije, kad iznenada, zamiriše u prostoru. I jasno je prisutan, kao da se iznenada stvorio ovdje, ničim izazvan; ispuni prostor svim svojim intenzivitetom preljeva. I to baš onda, kada smo mislili kako ga u našem društvu (zbog evoluirane razine svijesti prosvijećenih građana) zapravo, više i nema.

Međutim, eto, spletom okolnosti i mojih dosadašnjih životnih iskustava, dogodilo se nekako da upravo njega (snobizam) mogu nanjušiti već izdaleka. No, što je to snobizam, i u čemu ga se prepoznaje? Neću vam sada ovdje naširoko objašnjavati što je snobizam, no progovorit ću nešto o uzrocima snobizma i o uvjetima u kojima on najčešće cvate. Snobizam je najprije, i prije svega, mentalni stav; stanje duha u koje je netko sam sebe doveo. To ne znači da je određena osoba baš tražila da, eto, on ili ona postane i bude snob. Snobizam je više poput zamke u koju se upada i iz koje se teško, vrlo teško, izvući.

Svatko od nas ima potrebu da u nečemu, i po nečemu, u svom životu da bude dobar, jedinstven, kvalitetan, poseban. U svakom slučaju: biti malo bolji, malo uspješniji od drugih. To si svi priželjkujemo. To je pitanje vlastite autorealizacije i izgradnje slike o samome sebi.

U današnje vrijeme ljudi se najčešće ostvaruju i traže ostvarenje kroz posao i karijeru.

U hrvatskom društvenom mentalnom sklopu, rad je općenito priznat kao jedna univerzalna vrijednost. No, ipak, više od samog rada, Hrvati (i svi ostali koji zajedno s njima na ovom prostoru obitavaju) cijene posao; ali u smislu zaposlenja, namještenja, službe, radnog mjesta; tako se to sve naziva. Cilj i svrha namještenja je osigurati stalne i redovite prihode. A sve to opet u cilju najviše građanske vrijednosti i ideala u Hrvata, a to je sigurnost; osigurati sebi sigurnu i bezbrižnu egzistenciju. I to je upravo to: ta nekakva sigurnost i aristokratska bezbrižnost i nehajnost prema pitanjima materijalne egzistencije. I kada normalan Hrvat uspije spomenuto postići, tada smatra da je uspio u životu; da je našao svoje mjesto u društvu.

Ideal nad idealima je, naravno, dobiti državnu ili kakvu javnu, po mogućnosti, doživotnu službu, i ako je moguće, službu koja ne zahtijeva previše stvarnog fizičkog i mentalnog angažmana. Kada imate doživotnu službu, možete planirati. No, doživotna, javna služba koja ne troši i ne iscrpljuje čovjeka previše, ima i svojih skrivenih klopki i mana: najčešće uslijed nemogućnosti daljnje promjene i napredovanja, kod osobe se razvija osjećaj dosade, osjećaj kao da je zauvijek zapela u svojevrsnoj klopci, doduše sigurnog i stalnog, ali dosadnog posla koji (iskreno, kao brat bratu) ne angažira sve potencijale dotičnog. I tako, bez mogućnosti promjene, često i bez mogućnosti nekakvog daljnjeg napredovanja, bez prostora za nekakvu veću osobnu autorealizaciju i samodokazivanje, zaposlenici u sigurnim i stalnim javnim službama pomalo se osjećaju patnički. Gotovo kao dio inventara, jer (budimo iskreni) njihov posao mogao bi obavljati zapravo bilo tko (baš bilo tko) normalan i prosječan.

Dakle, stekavši javno namještenje, oni jesu sigurni i osigurani relativno, no svjesni su da je ono što oni rade nešto sasvim prosječno. Neki od njih i tako se možda osjećaju sasvim dobro i ugodno pa se onda više fokusiraju na privatni život. No, oni ambiciozniji među njima, često tiho pate, u sebi. Nekako i nečim moraju sebi i u sebi opravdati svoje postojanje, svoju osobu, svoju vrijednost; jer oni znaju da vrijede. Da vrijede više. Pa ukoliko ne mogu posegnuti za ničim drugim čime bi sebi opravdali svoju vrijednost, stvar je jasna: ostaje im procijeniti što zapravo u životu imaju, kakva postignuća. A imaju: sigurnu i stalnu službu, rad koji se dotiče intelektualnog (ta nisu fizički radnici, šljakeri), a niti plaća (koliko god se činila za potrebe nedovoljnom) nije toliko niti loša.

Izvan svijeta njihovog svakodnevnog posla i života, postoji cijeli svijet nesretnika: bez posla, bez sigurnosti, bez novaca; bez budućnosti. Da, da; nažalost postoje i takvi ljudi, i uvijek će ih biti. No, u životu namještenika i u krugovima u kojima se oni profesionalno i privatno kreću, srećom, nema takvih ljudi. Oni su negdje drugdje; tamo vani. I koliko god čovjek može (a i trebao bi), suosjećati s tim "besklasnim" nesretnicima, ipak su oni jedan drugi, neuspješan svijet koji, zapravo, samo potvrđuje uspješnost javnih službenika i namještenika.

Za učitelje i nastavnike u osnovnim i srednjim školama, zapravo, ne bi se moglo kazati baš da su namještenici kojima je dosadno na poslu. Od svih struka javnih službenika, oni se susreću s najviše izazova i žive komunikacije s ljudima. Pogotovo oni nesretnici zaposleni u srednjim strukovnim školama: sretni su ukoliko sat prođe, a da netko od živahnih učenika ne zapali pomoću spreja i upaljača parket ili zavjesu u razredu. Sretan je ukoliko su svi učenici u popodnevnoj smjeni trijezni, i ako ne rigaju, brišući se prigodno u školske zavjese. Nadalje, nastavnici u takvim ustanovama moraju pokazati zavidan stupanj samokontrole i samoprijegora: naime, ponekad dok prolaze hodnicima za vrijeme školskog odmora, mogu čuti kako poneki od učenika dobacuje drugome poluglasno, ali dovoljno glasno: evo seronje!- i smješka se. Naravno, nastavnik se pravi kao da ništa nije čuo i ignorira pojavu jer zna kako bi njegova burna reakcija na hodniku otkrila njegove slabosti. Bolje je prijeći preko toga. U pojedinim razredima pojedini razigrani i maštoviti učenici jedva dočekaju da im nastavnik okrene leđa kako bi nešto zabilježio na ploči, pa onda onako, iz fore, bacaju malene kuglice papira i drugih sitnih predmeta prema ploči, od kojih neki komadići naravno, dohvate i samog nastavnika. Kada se ovaj nesretni nastavnik iznenada okrene, sve u razredu je sasvim mirno, a učenici primireni svi, željno iščekuju reakciju. - Tko je bacio ove papiriće? Pitanje je uglavnom sasvim retoričkog učinka. Razljućeni nastavnik kreće u osvetnički protuudar: - Dobro, ako se želite igrati, igrat ćemo se igre ispitivanja; pa dohvati imenik. Kako bi spriječili takve, u nekim razredima učestale incidente, nastavnici izbjegavaju učenicima okretati leđa; naime, teško je usredotočeno razmišljati i objašnjavati složene teme dok te netko gađa. E, stoga, tu su laptopi i projektori kojima nastavnik projicira učenicima bilješke na određenu podloga, pa im tako, između ostalog, ne mora okretati leđa.

Nastavnik, definitivno nije cijenjeno zanimanje. Ukoliko nastavnik i zna tko je podmukli provokator, propisi mu zabranjuju da ga udalji iz razreda; on ili ona, mora naći odgovarajući način rada s tom djecom. Ukoliko čak i takvog razigranog provokatora uhvati svojim očima na djelu, može ga poslati stručnom suradniku (školskom psihologu ili pedagogu) na rundu razgovora, pri čemu će, najčešće gospođa pedagog, ponuditi prijestupnika možda kojim bonbonom, pokušavajući ostvariti bliži, ljudski odnos.

Pa ipak, unatoč svemu, nastavnici na kraju radnog dana odlaze svojim kućama ispunjeni; ako ništa drugo, bilo je dinamično i ispunjeno međuljudskom komunikacijom.

Često su razredi u kojima nastavnici rade, prašnjavi. (Naime, tete čistačice učionice uglavnom "prođu" tek metlama, bez usisavanja.) A i grlo ponekad zaboli. Također, ne treba zaboraviti da 20-ak ljudi ispušta i određenu količinu ispušnih plinova, što ponekad dodaje nove mirise cjelokupnoj situaciji.

Pa ipak, usudio bih se konstatirati kako ćete vrlo rijetko među nastavnicima namirisati snobizam. Vjerojatno ih situacija, kojom su svakodnevno okruženi, podsjeća tko su, što su, gdje su, zašto su i kako su. U vječito živoj interakciji s djecom i pubertetlijama, svašta je moguće, a greške se danas više baš i ne dopuštaju i ne toleriraju. Jer ipak, svi smo osjetljivi kada je riječ o radu s djecom i mladima. Ponekad, naravno, treba uzeti u obzir želje, očekivanja i ambicije roditelja. A niti želje, upute i očekivanja ravnatelja/ice, nisu za zanemariti.

Nema komentara :

Objavi komentar