Kolumne

ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XX.


O romanu "Nemreš bit pametan" Sonje Zubović

Piše: Mirjana Mrkela
 
Jedinci i nejedinci
Ne znam jesam li vam već rekla da sam jedinica. Uvijek to spominjem s uzdahom. Voljela bih imati brata, sestru ili oboje, s kojima bih podijelila lijepe, ali i ružne trenutke u životu. Postoje također trenuci kada se braća i sestre svađaju pa čak i tuku. Zato neki ljudi na moju kuknjavu odmahnu rukom i kažu:
  
– Nemaš pojma koliko bi mi bilo draže da sam sam!


Prijatelji mi povremeno govore o situacijama koje su ih nanervirale. Jedan od njih, stari pjesnik, dugo je morao dijeliti stan s dvjema odraslim kćerima. Bilo im je tijesno u tome stanu i sestre su se uvijek gložile. A starac, njihov otac, u povjerenju mi je rekao:

– Zamisli, danas su se skoro potukle oko grudnjaka! Jedna je tvrdila da joj je druga tu stvar ukrala iz ormara. Strašno mi je što to moram slušati!

Da, strašno je iz više razloga. O grudnjaku ćemo možda drugi put. No zapravo je sa stvarima jednako kao i s ljudima. Onaj tko nema želi imati, a onaj tko ima želio bi nešto drugo. Ja sam u djetinjstvu, a i kasnije, često bila osamljena. Zato mislim da je bolje biti s nekim u malome stanu, nego sam u velikome.
  
– Uglavnom je bolje. – ispravila me je Sonja Zubović, koja je također jedinica – Ali najbolje bi bilo imati brata, sestru i veliki stan.

– Misliš kao Ivo i Jurica? – podsjetila sam je i obje smo se nasmijale.

Ne smijemo se podrugljivo, nego zato što smo ih obojicu zavoljele. Iako nisu stvarni, nego ih je Sonja izmislila.

Peteročlana obitelj

Sonja kaže da likovi izrone iz nje, ni sama ne zna kako su joj se u glavi stvorili baš takvi. U romanu je smiješno Jurino i Ivino svakodnevno bockanje i glodanje, naravno, samo riječima. Prema starijoj sestri ponašaju se drugačije, a i ona uvijek pokazuje da ih voli. U jednom prizoru, ta sestra je opisana ovako:

"Bruna je oduševljeno mahala mobitelom kao navijačkom zastavom, potom ga čvrsto zagrli i počne cmoktati glasno u lijevi obraz. Takva je bila i kao mala, uvijek bi sve oko sebe cmoktala u obraze kadgod je bila zbog nečega ushićena i sretna."

Zapravo im je Bruna polusestra, jer njihova majka nije i njezina. Tu svoju pomajku ona zove Muti i također je mnogo voli. "Muti je bila kao izmišljena! Bila je jednostavno dobra osoba, žena uz koju je njezin tata bio sretan. Bila je dobra majka njezinoj braći i njoj najbolja pomajka na svijetu, vedra, vesela i apsolutno pozitivna osoba da pozitivnija nije mogla biti. Imala je cijelu lepezu nevjerojatnih mušica s kojima nije bilo uvijek jednostavno, ali je zbog njih znalo ponekad biti i zabavno."

Možda cijela ova obitelj izgleda tako stvarno jer svatko od njenih članova ima i mana i vrlina. Prepisat ću vam iz knjige nešto i o tati, koji je zubar:

"Nadam se samo da nije pjevao svojim pacijentima. Kad je uzbuđen i sretan, on voli pjevati. Ta činjenica ne zvuči strašno na prvu loptu, ali zapravo je riječ o čistoj elementarnoj nepogodi i opasnoj ugrozi za sluh. Tata Ante ne zna pjevati, kaže mama da i tovari skladnije znaju revat nego što on pjeva. Nevjerojatno, ali istinito, međutim on naročito uživa upravo u pjevanju! Sluh mu je nula bodova! Još gore od toga! Cijelo djetinjstvo osim što nas gnjavi sa zubnom higijenom, plaši nas i kaznom: – Ako nećete biti dobri, pjevat ću vam!"

Braća, a tako su različiti

No vratimo se braći! Njihova seka ih naziva svojim najdražim svađalicama. Po tome su slični, a po mnogočemu različiti, čak i suprotni.

Jura, Jure ili Jurica za svog malo mlađeg brata sada će reći da je konj: "Svi mi idu na živce! Ljubomoran sam na konja. Malo! Nije fer! Uvijek je on glavni u svemu, a ja tako poseban i nitko to u obitelji ne primjećuje. Svi samo govore kako je Ivo poseban i stalno izmišljaju po čemu je on to tako sjajan. Za mene nitko ne mora izmišljati po čemu sam sjajan i talentiran. Odličan sam u svemu, savjestan, vrijedan, košarkaš."

Međutim. Ivo ili Ive gorespomenutom bratu kaže: "Baš si koma, oblačiš se kao neki tetak, a najgore od svega je što si dosadan."

Možete li ih zamisliti? Jura u staromodnoj košulji na pruge, Ivo u napadno šarenoj. Prvi osvajač prvih mjesta u znanju, drugi osvajač djevojačkih srca. I što mislite da će se dogoditi kada obitelj otkrije kako ovome drugome prijeti ponavljanje razreda?

"Samo bi nam svima trebalo da blesonja frkne razred.", kaže Jure o tome. 

Još malo o pameti

"Uopće mi se ne da bit pametan", kaže Ivo pri kraju priče. Možda je njegov brat genijalac, ali znajte da ni Ivo nije glup. Bavi se modnim dizajnom i to vrlo uspješno. Malo je razmažen, često jogunast, ponekad lijen, a što se tiče učenja ima i jednu veliku poteškoću. Kada čita, ne vidi slova kako su napisana, nego mu pred očima bježe iz reda. Njišu mu se "ka' barke na pučini", kaže Ivin tata. "Uvijek treba ta skakutava slova zaustavljati i vraćati ih na mjesto", pojašnjava Ivina mama.

Sonja koja je napisala roman o Ivi dugo je proučavala njegov problem. To je disleksija. U stvarnom svijetu su je imali mnogi slavni ljudi. Također i mnogi koji nisu postali slavni. Neki su u svojoj blizini dobili podršku, a neki nisu.

– Vjerujem da je književnost moćna. – kaže mi Sonja – Dobra priča može proširiti vidike i mijenjati nas na bolje. .

Suglasna sam. Priča o Ivi pomoći će osobama s disleksijom, ali i nama koji tu muku nemamo. Oni će steći više samopouzdanja, a mi više razumijevanja. Pročitajte pa i sami recite jesmo li Sonja i ja u pravu!

Nema komentara :

Objavi komentar