Zašto bi se pisac namjerno suzdržavao od pisanja? Pisci, kao stvaraoci i umjetnici, u svom stvaralačkom radu doživljavaju zastoje. Neki od pisaca ih čak i njeguju. Zastoji se pripisuju kreativnoj blokadi, općenito prihvaćenom pojmu koji je istovremeno i uzrok i posljedica nepisanja, a piscu može biti i povod i izgovor za nepisanje. Britanski pisac Philip Pullman kaže: “Svako pisanje je teško. Najbolje čemu se možete nadati jest dan kad ide malo lakše. Vodoinstalateri nemaju vodoinstalatersku blokadu, liječnici nemaju liječničku blokadu, zašto bi pisci bili jedino privilegirano zanimanje koje ima posebno ime za težinu rada i još očekuju simpatije i sućut za to?”.
No dio pisaca njeguje te blokade hineći žrtve, nadajući se da im one podižu vrijednost izazivanjem empatije. Želio bih pokušati razjasniti jedan drugi fenomen: namjerno suzdržavanje od pisanja. Ova piščeva muka često dolazi u istom paketu s kreativnom blokadom ali ih okolina ne razlikuje, pa čak ponekad ni sami pisci.
Da bih tezu o suzdržavanju od pisanja povezao s piscem, nužno ga je staviti u kontekst društva u kojem djeluje. P. Pavličić u svojoj kolumni na mrežnim stranicama Matice hrvatske “Pisci i književnici”, razmatra distinkciju između književnika i pisca. On kaže: “Da književnika u nekadašnjem smislu nema, jasno je svakomu tko je iole upućen: niti se država danas zalaže za određeni tip literature, niti taj tip literature gura i podupire, niti daje autorima povlastice, niti ih materijalno zbrinjava. A u toj je situaciji logično posegnuti za statusom pisca: pisac nije samo slobodan od svake narudžbe, nego je slobodan i od svake odgovornosti.” Književnik je po njemu određena društvena titula, tj pisac koji je nosi. Društvo priznaje književnika, a načelom reciprociteta književnik surađuje s društvom i dijelom je društvu odgovoran. Prema Pavličiću sve se manje autora izjašnjava književnicima. Više ih se izjašnjava piscima. To ima smisla.
Pisanje je posao, pisac je netko tko se bavi pisanjem, a karakterizira ga potpuna sloboda i lišenost društvene odgovornosti, on piše za sebe, za svoj račun, piše ono što ga zanima, na način na koji to želi. Stoga je važno na koji način pisca povezujemo s društvom. Ne ulazeći u dalje rasprave o tome postoji li razlika između književnika i pisca, ovdje je važan jedino onaj argument o piscu koji govori da on ima svoju društvenu ulogu, a koja se nadalje povećava s iskustvom, čitanošću, dometom do čitatelja i utjecajem njegovog pisanja. To je ono što će nas dalje zanimati. Još je značajno da je književnik na neki način napredna, iskusna verzija pisca, dok pisac nije nužno književnik, niti će to nužno postati u doglednoj budućnosti. No onaj koji se zaputio putem dobrog pisanja mora računati sa svojim utjecanjem na širu javnost koja sobom povlači i određenu odgovornost. Iako za pisca nemoć pisanja predstavlja određeni hendikep i prepreku, nešto najgore što mu se može dogoditi, pisac u samokritičnom naletu prosvjetljenja treba uvidjeti sav svoj potencijal i odgovornost. Lako bi mogao uvidjeti da ima i gorih stvari od famozne kreativne blokade.
Nemoć pisanja: kreativna blokada
Neki pisci tako svoje nepisanje pripisuju kreativnim blokadama, kreirajući tako lažnu percepciju “ja bih, ali eto, ne mogu…”, poput trkača koji bi pobijedio u utrci da ga nije boljela noga. Dio pisaca uspješno živi s kreativnim blokadama kao s privremenim nedostatkom ideja, kao s prolaznom glavoboljom ili hunjavicom. “Nisam imala problema s tim. Vjerojatno zato što moj proces uključuje jako loše pisanje. Moje prve zabilješke ispunjene su promašajima, pokušajima i klišejima. To je pisanje koje nema poseban odjek. Onda dođu dobri trenuci. Čini mi se da je kreativna blokada samo otpor prema lošem pisanju i čekanje da se pojavi bolje.” - kaže autorica bestselera, Jennifer Egan.
Da bismo lakše uočili razliku, prvo pogledajmo kako zapravo stoje stvari sa spisateljskim zastojima. Nemoć pisanja, stvaralački zastoj, kreativna blokada, spisateljska blokada - više je lica iste pojave koja je prema nekim izvorima, od svih kreativnih aktivnosti najčešća u pisanju. Od psihologa do književnika, mnogi je raskrinkavaju. Mehanizam i uzrok nastajanja stvaralačkog zastoja nije razrađen. Postoje teorije da kreativnu blokadu uzrokuju zbunjene hemisfere mozga, pri čemu su u jednoj nalaze centri za pisanje, a u drugoj za organizaciju pisanja. Još bliže istini su teorije u koje nemamo razloga sumnjati, da ovakve zastoje izazivaju brojni individualni psihološki čimbenici: određena razina stresa, naš unutarnji kritičar, neuspjeh (pa čak i uspjeh) u pisanju, sugestije poput gledanja u prazan papir, nedostatak ideje, inspiracije ili motivacije i brojni drugi.
A ne bi se trebalo sporiti oko činjenice da kreativna blokada nije i ne smije biti uzrok nepisanja (nerada). Ona je poput lošeg, maglovitog jutra u ponedjeljak ujutro kad bismo najradije ostali u krevetu. No činjenica je da svejedno idemo na posao, možda malo manje učinkoviti, ali nemamo pravo na zastoj. Zato mnogi stručni ili popularni izvori s društvenih mreža nude različiti broj navodno učinkovitih trikova ili savjeta kako se uspješno boriti s kreativnom blokadom ili, za potrebe ove teme, nemoći pisanja. Nakon iščitavanja ovog borbenog kompleta i učinka pojedinačnih metoda, sve se svodi na to da nemoć pisanja nije neka misteriozna prepreka koja dolazi iz dubine uma da bi preuzela piščevu pamet, te da ista ta nemoć ne zaslužuje dobiti toliku pozornost, čak do razine da joj se pripisuje totalna imobilizacija rada čak i najvećih pisaca. Radi se o savjetima kako natjerati sebe na rad.
Pisanje je rad, kao i svaki drugi rad. Disciplinirani pisac se treba natjerati pisati bez obzira na nemoć pisanja koju eventualno osjeća. Rezultat može biti tek loš ili neprobavljiv tekst, iz njega s možda izrodi ideja, ili se na njega zakači kakva dopadljiva muza. Ionako su zadnje tri faze pisanja teksta uređivanje, uređivanje i uređivanje (a koje podrazumijeva brisanje, dopisivanje, prepravljanje, kraćenje, dotjerivanje…). Sve ono što je nastalo u vrijeme nemoći pisanja tako će biti ispravljeno ili izbačeno, ali kreativni proces se neće zaustavljati, nema kreativne blokade. Naprezanje tehnikama i razumom ne može pomoći, razmišljanje također - da možete razmišljati ne biste bili u blokadi. "Ne možete razmišljanjem izaći iz kreativne blokade, morate pisanjem izaći iz kreativne blokade." - kaže američki scenarist John Rogers. I zaista, kreativna blokada, kako izgleda, samo nosi zvučno ime. Ona u stvarnosti nije blokada, nego samo prepreka, trnje na putu, ona je ono što otežava posao pisanja, ali ga ne zaustavlja. “Kreativna blokada? Čuo sam za to. To je ono kad pisci ne mogu pisati, zar ne? Onda ta osoba više jednostavno nije pisac.” - kaže romanopisac Warren Ellis.
Stvarana kreativna blokada je ona kad pisac svjesno ne želi pisati i suzdržava se iako nema objektivnih prepreka.
Nova vrsta nemoći: Nemoć pisca
Argumenti koji povezuju pisca i njegov društveni potencijal, a time i odgovornost idu u prilog tome da je sama nemoć pisanja (ili kreativna blokada) tek otežavajući čimbenik, ali ono što bi bila neka verzija inducirane ili namjerne nemoći pisanja, na koju pisac utječe svjesno, ima korijene u društvenim okolnostima u kojima djeluje. Nazvao sam je nemoći pisca. Ona je dijelom rezultat beznađa, neuzbuđenosti, nezainteresiranosti, nemotiviranosti što nam u definiciji zapravo daje - ravnodušnost. Pitanje je samo - čija?
Podijelio bih po tom pitanju pisce na dvije skupine. Jedni nisu uopće zainteresirani pisati o temama koje načinju kontroverzne teme društva u cjelini i u njemu uvjeta života, politike, društvene odgovornosti, javnosti... Oni u svojim radovima uspješno izbjegavaju takve teme i drže se na margini, u temama sigurne zone. Oni nemoć pisca ne osjećaju, jer moć niti traže, niti žele. U žargonu, “izbjegavaju ljuljanje čamca”.
Druga skupina su oni koji su svjesni da je njihov kreativni dar, spisateljska sposobnost nešto čime mogu i žele utjecati na društvo i ne pokazuju prema tome ni strah ni neugodu. Stoga pišu o temama društva, shodno vremenu kojem pripadaju. Oni prihvaćaju i preuzimaju svoju dozu društvene odgovornosti, prigrljuju kritičko razmišljanje. Ovo obuhvaća pisce svih žanrova i svih razina. Moderni “mali” pisci, kolumnisti, portalisti, blogeri često se okreću društvenim temama. Pisci koji uspješno startaju na svom putu prema “klasičnim” književnicima produciraju knjige svih žanrova, od poezije do romana. Za sve što pisac piše, može crpiti ideje iz stanja društva i aktualnih društvenih zbivanja. Pa tako poezija može iskazivati određenu društvenu kritiku, a roman isticati društvene devijacije. I jedni i drugi su pod povećalom javnosti i podložni ne samo književnim kritikama koje će vrednovati kvalitetu djela, nego i društvenoj javnoj kritici s obzirom na napisani sadržaj.
Takve pisce vrednuju oni o kojima se piše, političari, interesne skupine, ljudske zajednice ili istaknuti pojedinci i koje zanima samo napisana riječ ili tvrdnja, a šira publika, pripadnici društva kojima se pisac obraća, pokazuju inertnost. Društveno angažirani pisac treba društveno angažiranu publiku.
Shodno ranije navedenom, društveno angažirani pisac svojim radovima želi dati nove točke gledišta, naglašavati postojeće, želi mijenjati društvo ili utjecati na njega. Izostanak potpore, negativne kritike, ignoriranje i neshvaćanje posljedično dovodi do gubitka interesa, neuzbuđenosti i izostanka strasti za pisanje. Iako bi po definiciji to bi bili simptomi ravnodušnosti, uočimo grešku! U kategoriju ravnodušnosti pripada upravo ona, u prethodnom paragrafu opisana, kreativna blokada ili nemoć pisanja koja nastaje iz drugih uglavnom individualnih razloga. Ravnodušni su oni pisci koji pod izlikom kreativne blokade ne pišu, ali se zbog toga previše ne uzbuđuju iako “prema van” nastoje prikazati drugačije.
Slučaj nepisanja zbog toga što pisac ne vidi svrhu, odustaje od zamisli i ne želi pisati, unatoč osjećaju nagomilane kreativne energije, ukazuje da se ovdje ne radi o nemoći pisanja, nego o nemoći pisca. Nemoć pisanja pati od nedostatka gledišta, a u slučaju nemoći pisca je upravo suprotno - on ima brojna gledišta, pun je energije, pun je kreativnosti, ali im ne vidi svrhu - ili bolje reći, ne vidi svrhu u jalovom trošenju istih. Ovdje je ravnodušnost zapravo na strani publike.
Dok kreativno “blokirani” ispred bijelog papira čekaju muzu da započnu bilo što, kreativno neblokirani a “nemoćni”, kad bi čekali, čekali bi svoju publiku. To što nema publike ne znači da ono što bi napisali neće nitko čitati već znači da publika ne reagira... pjevanje pred praznim stadionom, dok milijuni prate koncert preko televizora. Nemoć pisca vezana je sa sadržajem. “Ne mislim više da je nemoć pisanja najgora. Teže je osjećati pohranjenu snagu, ali ne željeti da ostaviš njen trag.” - kaže književnica Božica Jelušić. Dok se pisac s nemoći pisanja (kreativnom blokadom) ne mora, ali ipak može pomiriti pod izgovorom više sile, nemoć pisca da pisanjem promijeni stvari dovodi do nepisanja vlastitom odlukom i to ne zbog discipline nego zbog nastalog osjećaja svojevrsne “borbe s vjetrenjačama”, uzaludnosti. Nepisanje uslijed nemoći pisca, posebno onog društveno angažiranog, je svojevrsno destruktivno samoranjavanje ili sakaćenje vlastite misli.
Zaključak
Dok nemoć pisanja predstavlja uvriježeni izgovor za nepisanje koji se može prevladati, ili ako se ne prevlada, s njom se može privremeno miriti i biti ravnodušan prema njoj u očekivanju “boljih dana”. Ona predstavlja samo privremeni gubitak točke gledišta. Pisanju ovdje nedostaje pripovjedač.
A nemoć pisca ne pati od simptoma kreativne blokade. Ta nemoć, da svojim pisanjem utječe na društvo, je drugačija vrsta blokade. U njoj pisac blokira sam sebe i namjerno izbjegava pisanje o pojedinim temama, zbog općeg stanja uzaludnosti i ravnodušnosti okoline i društva općenito na određene pojave i društvene događaje ili okolnosti. Inertnost i ravnodušnost pripadnika društva koji i sami ne podržavaju ili se ne usude podržati određene ideje i teme iz različitih razloga, mogući su uzrok takvoj vrsti frustracije koja može dovesti do prestanka pisanja. Kako je naša individualna percepcija zapravo naša osobna realnost, nemoć pisca je zapravo nova vrsta percepcije u kojoj vlastite kreativne ideje svjesno i namjerno sputavamo zbog društvene neprihvaćenosti, nerazumijevanja, a ponekad i straha samog pisca od kritike.
Psihologija mase i na ovaj fenomen ima utjecaj kod proboja do publike. Stoga djela koja se hrabro bave društveno osjetljivim temama, a u književnim krugovima (napredni, razvijeni pisci) dobivaju velika javna priznanja, često privuku masu publike. Koliko tu postoji pomodarskog odobravanja i reagiranja (društvenog dosega) zbog pripadnosti masi i nekritičkog mišljenja, predmet je neke drugačije rasprave.
Neki od elemenata karakterističnih za nastanak kreativnih blokada poput nedostatka motivacije, strasti i želje, tako u gubljenju želje za pisanjem zbog nemoći da se nešto promijeni prelaze na “svjesnu” stranu, izražavajući prkos i inat inertnosti društva. Svjesnom blokadom pisac čuva svoju nagomilanu kreativnu energiju i ulaže je u druge vrste/teme pisanja u kojima možda nalazi manje ispunjenja ili zadovoljstva, te se dijelom odriče dobrih ideja jer ne padaju na plodno tlo. Svjesno odricanje od pisanja, nepisanje ili “neželjenje” pisanja je u pravom smislu blokada i kao takvo za pisca ima veću težinu nego klasični loš spisateljski dan nazvan kreativna blokada ili nemoć pisanja.
PO SLOVIMA
Plakao bih, ali nemam za čim,
Mislio bih, no nemam na koga,
Po slovima pjesmu si označim,
Opija me poput alkohola.
Po slovima, po slovima dalje...
Al' toliko abecede nema,
Koliko je podlosti, prijevare.
Ogledat se nemoj ti u hodu,
Među nama sad je jasno stanje:
Il' je ljubav, ili rastajanje.
Kamen, kamen odbačen u vodu....
Miroslav Válek (prevela: Božica Jelušić)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.