Kolumne

utorak, 24. listopada 2017.

Učini(mo) pisanje ponovno velikim


Duša ne poznaje godine

Piše: Clara C.
                                               
Više ne bih znala reći u kojem je kontekstu bila ova rečenica kada sam ju prvi put negdje pročitala, ali njena je autorica Ingrid Divković u  jednom svojem tekstu ovo savršeno izrekla. Urezala mi se u svijest, prvo, zato što ima specifično prekrasan i izravan prizvuk, a drugo, zato što je, kad razmislimo, potpuno istinita. „Duša ne poznaje godine“, ah. Ipak, unutač svojoj nedvosmislenosti, gotovo sam sigurna da u originalu nije imala primarnu vezu s ovim kontekstom u kojem ću je ja koristiti.

Ta me rečenica u jednom trenutku potaknula na razmišljanje o mnogim stvarima koje ljudi govore o književnosti i životu, a da su nisu nužno točne uvijek i svugdje. Uvjerenja poput, „on je premlad, ne može razumijeti ovu knjigu.“ „Ono što sam volio sa šesnaest godina nužno je smeće, a sada imam bolji ukus.“ Pojačanje prvog uvjerenja s daljnjim objašnjenjem : „ kako netko od petnaest godina može razumijeti *tu i tu* knjigu ako u životu nije prošao *to i to* iskustvo.“ „Ovo je knjiga za djecu, ne za odrasle“.  To razmišljanje nije krenulo u smjeru argumentiranog pobijanja ovih uvjerenja, već više nečega kao laganog dodavanja misli koje skreću s puteva ovih izjava.


Po mojem opažanju, postoji neka esencija čovjeka koja se nikada ne mijenja i ta je zamisao dosta utješna i oslobađajuća. Postoji neka konstanta koja drži na životu sve knjige, glazbu, ljude, humor i riječi koje sam ikada voljela, koliko god se broj mojih godina mijenjao.

Shvatila sam da deset godina odgovaram istim imenima na pitanja o najdražim piscima, da svim srcem volim sve izvođače istih tih deset godina i da ću prolaskom vremena samo dodavati stavke na ta pitanja, bez da ove stare ljubavi otpadnu. A sve to zato što je ta esencija čovjeka, konstantna, nedodirljiva od vremena i iskustva, mudrosti i evolucije koju vrijeme sa sobom prikači čovjeku. Odnosno, ona se uopće ne može staviti u odnos s vremenom.

Duša ovdje ne mora biti ezoterijski i metafizički konstrukt, nego simbol onog nepromjenjivog u čovjeku, što god to po svojoj naravi i svojstvu bilo.

Dakle, moje je mišljenje kako godine imaju veze s malo čime. Grozno je čuti „tako je pametan/dobar/zreo za svoje godine“, kao da ijedna od karakteristika čovjekove osobnosti (osim pameti koja vjerojatno ne pripada ovoj kategoriji) može biti opravdana trenutnom duljinom trajanja postojanja.

Prvu najdražu knjigu koja je postala moja konstanta pročitala sam s trinaest godina. To je bila tinejdžerska knjiga „Disati pod vodom“ autorice Alex Flinn. Ta me knjiga posebno dirnula i iako je se rijetko sjetim, još uvijek je držim isprepletenom sa sobom i važnom kad kog mi padne na pamet. Druga knjiga, pročitana četiri mjeseca nakon ove je „Planina Brokeback“ Annie Proulx. Ništa čudno zato što mi je to i tada bio najdraži film, ali čitajući je, samo sam si potvrdila da je i knjiga remek djelo. Annie Proulux je za mene najveća živuća književnica. Tek sam devet godina nakon toga pročitala cijelu zbirku kojoj ova priča pripada (u 2016.-oj), usput rečeno.

A onda se pola godine nakon toga dogodila još jedna najdraža knjiga, Baldwinova „Giovannijeva soba“.  To je knjiga za koju iz nekog razloga govorim da mi je najdraža ako se zahtjeva jedan jedini naslov. Ako se baš mora birati jedna životno najvažnija, ovo je moja „the one“. Inače imam problema s time da je samo jedna knjiga najdraža, ali o tome više riječi neki drugi put. (Clarina maestralna premisa glasi: čovjek je isključivo poliamorfičan kad se radi o ljubavi prema knjigama.) U istoj godini života, pročitala sam još jednu najdražu, a to je „Sicilijanac“ Marija Puza.

Kroz godine su dolazile i druge knjige koje smatram najdražima, ali ovo je glavnina toga. Poanta je u tome da duša stvarno ne poznaje godine. Tada sam imala trinaest i četrnaest godina i nakon što sam im se višekratno vraćala, i danas u dvadesetitrećoj imam isto mišljenje i iskustvo emocija s tim djelima.

Još uvijek se ne mogu dezidentificirati od sebe koja je u tim knjigama vidjela nešto najdraže zato što osjećam da sam ista duša tada i sada. Uz sve promjene, neke stvari ostaju vjerne esenciji.

(Otkrivanje dobrih knjiga, onih koje nam promjene život ili promjene dan (a prema mojem mišljenju, to je jednako vrijedno), onih koje ćemo voljeti, pa čak i onih kojima ćemo priljepiti etiketu najdražih je cjeloživotni proces. Da nije, da postoji točka u kojem on doseže svoj vrhunac i staje, svako daljnje čitanje bilo bi besmisleno. Zato mi je važno za potrebe ovog teksta da kažem da nikako ne pokušavam reći kako sam već „odradila“ svoje, otkrivši najdraže knjige i prošla ono važno što kao čitatelj moram i želim proći. )

Ove i nekoliko drugih knjiga koje nisam spomenula su po raznoraznim parametrima neprimjerene za tu dob čitanja, ali ne mogu se do kraja složiti s time. Mislim da ima nešto zbiljski krivo u razmišljanju poput „kako sedamnaestogodišnjak može razumijeti Anu Karenjinu ako nije prošao kroz brak, razvod, nesreću“ i slično. Pa, može. Jer duša ne poznaje godine. Jer čovjek posjeduje empatiju i emocionalnu inteligenciju neovisno o godinama, ako izuzmemo razdoblje ranog i srednjeg djetinjstva. Da možemo razumijeti samo ono što smo zaista proživjeli na vlastitoj koži, uzak bi raspon književnih djela bio dio naše kulture.

Također, vjerujem da je nepoznavanje godina duše reverzibilan proces. Reverzibilan u smislu,  ne mislim da dječja, tinejdžerska ili bilo kakva druga literatura nema što raditi u odrasloj dobi.

Prije dvije godine, nanovo sam otkrila strip „W.I.T.C.H.“ koji sam voljela kao dijete. Bila sam kao i mnoge djevojčice, apsolutno opčinjena njime između svoje devete i jednaeste godine. Ne znam ni sama točno zašto sam ga prestala čitati. Mislim da nije prevagnula nijedna stvar posebno, ali znam da je puno toga izgubilo svoju magiju kad je došla nova urednica s kojom se mijenjala politika (ne kažem da je urednica odgovorna jer nema blagog pojma o toj situaciji i tko je tu što određivao), pa se sadržaj prepolovio i sve se razvodnilo time, dok se cijena se smanjila samo tri kune. Kako je bilo iritantno to što je jedan broj zapravo izlazio dva mjeseca kod nas, ja sam se istovremeno osjećala kao da možda to prerastam, i kupovanju stripa došao je kraj. Međutim, kad sam ga krenula ponovno čitati u svojoj kasnoj dvadesetoj, bila sam ista ona devetogodišnjakinja koja je luda za tom pričom. U zadnjih nekoliko godina primjećujem rast interesa za dječje teme i bajke. Dječja poezija mi je fantastična.

Jer, pogađate kako ću ovo završiti. Duša nema godine.



P.S. Znam da je ono što sam htjela reći nespretno iznešeno i nedovoljno razrađeno, ali… to je dio moga šarma.
P.P.S. Ponavljam još jednom drugim riječima. Iako koristim rečenicu Ingrid Divković, ne koristim je nužno u svrhu s kojom bi se ona složila ili s kojom ju je rekla.

Nema komentara :

Objavi komentar