Kolumne

subota, 14. listopada 2017.

Nada Vukašinović | Čekanje



Gospodaru, što bih drugo, nego da te čekam?
Robinja sam tvoja,
odana i smjerna,
godine ne brojim,
pola mene stalno, s tobom je na putu,
bdim i strepim, u daljinu gledam
Na brodu sam s tobom, u svakoj oluji,
noću, za ruku ja te držim snažnu.

Brojim samo metre,
crne koprene tvoje,
svaku noć ih porim,
ujutro snove, prstima od pjene,
u nov pokrov pletem,
šaljem ti ptice i zore rumene
dodirujem bradu, prepoznajem bore.

Strpljivo čuvam temelj našeg doma,
poslujem i smiješim se svima,
preživjeti mogu,
jer ja znam, ti živ si.

U našem domu i sjene su glasne,
zavodljivo plešu, smiju se i viču,
darove donose, natječu se, plješću,
molim morske nimfe, da te vrate živa

Izgovore nudim, osmijeh žene slabe,
pogled zemlji spuštam, tihu radost skrivam,
da, vidim te još živa,
Itaku slavnu traže oči tvoje,
okrećeš pramac, put tvoj domu brodi.

Nema komentara :

Objavi komentar