I dan danas, nakon toliko godina, ljudi me susreću i pitaju o Limbesu.
Onako, oslonjena na štaku, s jednim ćoravim okom, u svojoj osamdesetoj, skupim zadnje atome snage iz staračkog tijela da im ispričam koju anegdotu. Čitali su. Sve znaju, ali i dalje pitaju.
Polja su bila puna makova, palila se konoplja, mlađe djevojke nisu smjele na lomaču da "ne odu u kvar". Tomu se posebno vesele.
Jeli smo na kamenom podu, svi iz jednog lonca, tako i spavali, poredani poput sardina. I sve je bilo iznimno čisto. Nije bilo puno stvari, govorim im. O tome se radi.
Čistota je u minimalizmu. O tome sve znaju. Gledali su na internetu.
Limbes je istovremeno bio grad selo muzeja. U muzejima su prebivali bogovi i budućnost. Kad bi tko htio što izumiti, ulazio je u muzeje u potrazi za inspiracijom i znanjem. Grad je bio produžetak sela, selo osnovna jedinica, a država Limbes nikada nije postojala kao takva. Ona je bila u stalnoj mijeni, ovisno o svom primarnom uzroku postojanja - odsustvu rata i sukoba.
Da, u Limbesu smo bili vrsni poznavaoci kemije. Postojala je plastika. Ali se razmijenjivala i putovala toliko dugo da nikad ne završi u moru. Poput usmene predaje. A ljubav? Pitali su namjernici. Ljubav je bila jednostavna kao kap vode na dlanu. Nitko te nije silio da ljubiš, da produžavaš vrstu zbog društvene norme. Ljubav je bila slatka i trajna. Trajala dan ili cijelu vječnost.
A novac? U Limbesu je zahvalnost bila valuta bogatstva. Koliko primiš, vraćaš u ljubicama, smilju, kukuruzu, i tako kroz sve trideset tri generacije koliko je postojao zabilježeni Limbes u sačuvanim spisima.
Već se umorim, ali me i dalje pitaju.
Zašto ga nema više?
Kažem, on nikada ne prestaje i uvijek se rađa kroz svake trideset tri generacije ljudskih rodoslovnih stabala.
Onako, oslonjena na štaku, s jednim ćoravim okom, u svojoj osamdesetoj, skupim zadnje atome snage iz staračkog tijela da im ispričam koju anegdotu. Čitali su. Sve znaju, ali i dalje pitaju.
Polja su bila puna makova, palila se konoplja, mlađe djevojke nisu smjele na lomaču da "ne odu u kvar". Tomu se posebno vesele.
Jeli smo na kamenom podu, svi iz jednog lonca, tako i spavali, poredani poput sardina. I sve je bilo iznimno čisto. Nije bilo puno stvari, govorim im. O tome se radi.
Čistota je u minimalizmu. O tome sve znaju. Gledali su na internetu.
Limbes je istovremeno bio grad selo muzeja. U muzejima su prebivali bogovi i budućnost. Kad bi tko htio što izumiti, ulazio je u muzeje u potrazi za inspiracijom i znanjem. Grad je bio produžetak sela, selo osnovna jedinica, a država Limbes nikada nije postojala kao takva. Ona je bila u stalnoj mijeni, ovisno o svom primarnom uzroku postojanja - odsustvu rata i sukoba.
Da, u Limbesu smo bili vrsni poznavaoci kemije. Postojala je plastika. Ali se razmijenjivala i putovala toliko dugo da nikad ne završi u moru. Poput usmene predaje. A ljubav? Pitali su namjernici. Ljubav je bila jednostavna kao kap vode na dlanu. Nitko te nije silio da ljubiš, da produžavaš vrstu zbog društvene norme. Ljubav je bila slatka i trajna. Trajala dan ili cijelu vječnost.
A novac? U Limbesu je zahvalnost bila valuta bogatstva. Koliko primiš, vraćaš u ljubicama, smilju, kukuruzu, i tako kroz sve trideset tri generacije koliko je postojao zabilježeni Limbes u sačuvanim spisima.
Već se umorim, ali me i dalje pitaju.
Zašto ga nema više?
Kažem, on nikada ne prestaje i uvijek se rađa kroz svake trideset tri generacije ljudskih rodoslovnih stabala.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.