Kolumne

subota, 23. rujna 2017.

Nada Vukašinović | Sin


Vidio sam danas svoga sina u tramvaju. Ušao je bučno na Držićevoj s nekoliko svojih vršnjaka. Bili su  veseli i glasni s onim polupraznim platnenim ruksacima na leđima. Iz poda, ispod krova, sa sjedala, iz svakog kuta se poput zvučnog vala širila njihova glazba i zauzimala tramvaj.
Vraćali su se iz škole i zauzeli prvu polovicu šestice. Pred njima se otvarao grad, širila cesta, razdvajala tramvajska pruga. Pred njima je bio život. Smjestio sam se na sjedalu za invalide jer tamo ima najviše mjesta. Siguran sam da me je odmah primijetio. Osjetio sam koliko mu je neugodno po ukočenom okretanju vrata i podignutim ramenima. Tim širokim ramenima podigao je zid prema meni.

I meni je bilo neugodno. Nisam skidao pogled s prozora. Poželio sam tada da ima još šira ramena, kako se ne bi vidjela izdajnička, bijela vreća.

Bubnjalo mi je i u sljepoočnicama, osušila su mi se usta. Uhvatila me odjednom strahovita žeđ, trebala mi je bilo kakva tekućina. Nisam baš dobro. Ne izgledam dobro ovako neobrijan. Vidio sam u staklu njegov profil i paniku u očima.

Vidim i svoje lice. Nisam više mlad, a nisam ni zdrav.

Namjerno je okretao glavu na drugu stranu i bio najglasniji među njima. A što bih i da mi se javio? Što bih mu mogao reći? Kad smo se zadnji puta vidjeli rekao mi je da žuri na utakmicu. Micao je samo usnicama kada je rekao : „Vidimo se!“ Znao sam da je to rekao iako nisam dobro čuo.

Zato se ne mičem sa sjedala, mirujem, niti jedan suvišan pokret, ne podižem glavu, spuštam pogled, upijam crte njegova lica u staklu i uvlačim se u jaknu, smanjujem se.

Sišao je na Trgu. Muk i praznina u šestici. Odahnuo sam, otišao je, nije me ni okrznuo pogledom.

Sjedio sam tako nepomično, zatvorenih očiju do Malog placa.

Na prozoru je još uvijek treperio njegov profil. Pokupio sam tu sliku i onu vreću s praznim bocama i sišao s tramvaja.

1 komentar :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.