Kolumne

petak, 22. rujna 2017.

Boris Kvaternik | Od diplomirnog kroatiste do grobara


Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je radio kao grobar, radnik u tvornici kućanskih aparata i u tvornici sladoleda, postavljač optičkih kablova u gradske šahtove, pomoćni radnik u tiskari, demonstrator u knjižnici, uredski radnik i koordinator projekata u udruzi za zaštitu životinja i novinar na web portalu.

U slobodno se vrijeme bavi spisateljskim radom. Piše uglavnom poeziju i kratke priče, no trenutno radi i na romanu.

Do sad je objavljivao poeziju i prozu na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika, Fiction Playgrounds, itd. Objavljivan je u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express, The Split Mind, Universitas i dr. Radovi su mu izašli u zbornicima "Junaci urbane bede", "Moj tata plače u kinodvoranama", "Hrvatska mlada lirika 2", "Petrinjske staze", "Zborniku IV. gornjogradskog književnog festivala", te u "Antologiji Jutra poezije" i u Sferakonovoj zbirci naučne fantastike „SFumato“.

Suosnivač je neprofitne udruge za promicanje umjetnosti Artistički laboratorij. Udruga je do sad s autorskim eksponatom sudjelovala na umjetničkoj izložbi „Ekstravagantna tijela: Zločin i kazna“, te organizirala iznimno posjećen spoj pjesničke večer i umjetničkog performansa pod nazivom „Pjesnička loža“.

Slikanjem i crtanjem intenzivnije se počinje baviti od 2015. godine. Za portal Ludvig Design piše periodičnu kolumnu „Zoon Emoticon“.

Uz pisanje i slikarstvo istražuje i izražavanje zvučnim frekvencijama i u tu svrhu je pokrenuo ambientalni noise projekt Icy Petiole te je do sad u digitalnom formatu izdao album "Emptiness of Infinite Space and Time" za neprofitnu izdavačku kuću Splitting Sounds Records iz BIH.



PRAŠNA CESTA

Ima jedna prašna cesta              do samog kraja otoka,
Do mjesta gdje se ocean                 vješa o udicu oka -
Poplavljuje, naplavljuje           šupljinu što tad ga sluša,
Mesom se ukalupljuje                 i postaje ljudska duša.

Vraćajuć se prašnom cestom       ko da me i cesta kuša.
Omata se oko mene,            zvuk se kao krv sad gruša.
Zelengrmlje, lahor slabi        i prozračnost nebostruna -
Sve u nama šumi, titra         ritmom staklenog popluna.



PTICA - MORE - SAN

Čitaj riječi kao san                 izjutra svjež, nedosanjan.
Sliku pij ko slano more                 jer u tebi vatre gore.
Zvuk ti mišlju opernati,              srcem pticu tad uhvati.


Nema komentara :

Objavi komentar