Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Život koji oblikuje pisce - o jednom zecu

Piše: Clara C.

Negdje mi je bilo rečeno da je i nepisanje dio pisanja. Nisam sigurna je li to izvorno rekao Enver Krivac ili je samo prenosio neke već izrečene riječi, ali rekla bih da sam od njega pokupila tu misao. I nepisanje je dio pisanja, kako je to romantično.  Romantiku u toj misli nalazim negdje u tome kako će pisci i umjetnici svaku radnju koja postoji povezati s onime što stvaraju. Od očitijih stvari, onoga kako šetnja prirodom nije samo šetnja, već „umjetnički spoj“, do ultimativne neradnje kao što je nepisanje koja se u svom besmislu, ali i savršenoj logičnosti istovremeno, izjednačuje s pisanjem.

Tako se nekako i ja osjećam prilikom pisanja ove kolumne. Bit će devijacija od uobičajenih tema vezanih uz čitanje i pisanje, ali budući da je životna, stvarna,  neodvojiva od mene, nešto što sam izravno proživjela, tako ju lako mogu zamijeniti i povezati s jednom od takvih.

Odnosno, nekad nam se događa život, samo jedno u nizu iskustava koje nas u cjelini čine onima kojima postajemo. (kako ovo zvuči klišejasto)

Naime, 30. srpnja umro je moj nepunih devet godina star zec. Naš jedan jedini, legendarni, ljubimac u smislu uloge koju je ispunjavao kao član kućanstva i ljubimac u smislu omjera privrženosti i ljubavi.

Crno-bijeli patuljasti kunić. Očekivano trajanje života zdravog kunića je osam godina, tako da je iz te perspektive, bio star i poživio dovoljno.

Jesen 2012, mama i zec,
šetnja i branje nekih biljki uz društvo zeca

Nije imao ime, začudo. Bio nam je prvi pravi ljubimac, ako ne računamo ribice u akvariju za koje se većina nas ipak ne veže naročitije.  Došao je u naše kućanstvo kad sam imala četrnaest godina, što znači da sam cijelo djetinjstvo provela u onoj skupini djece manjeg postotka – oni koji nikada nisu imali psa ili mačku. Iako brat i ja sigurno ne bi imali ništa protiv njih, nikad nije bilo dovoljno uvjeta za životinju ( ne možeš imati psa/mačku u stanu i slično ). Da mi je tada netko rekao da njegova životinja nema ime mislila bih kako nikada nisam čula nešto gluplje. Pa kako ti kućni ljubimac ne može imati ime? Ja bih imala stotine potencijalnih imena u igri za svojeg. Ipak, našem zecu, kad se ta životnja napokon stvorila u mojem životu, kao da nijedno nije pristajalo. Nijedno nije bilo dovoljno dobro, nijedno nije bilo prikladno za njega. Tako je uvijek ostao „zeko“ ili „zec“. U suštini, bio je zec koji se zove Zec. Zeko Zec. U sveprisutnom miješanju hrvatskog i engleskog jezika u govoru, brat i ja smo ga zvali „bunny“. Također i „bunnyboy“ i „bunnyman“.  „Where's the bunny?“ , sad mi u glavi odzvanja kako smo to često pitali jedan drugoga. „Where my little bunnyboy at?“ – čujem se kako mu tepam dok ga stišćem, gnjavim i mazim.

U prvih nekoliko godina života sa zecom ponekad bih se pitala mogu li ga se sada dovoljno nagledati, igrati se s njim i izmaziti ga da mi bude dovoljno za ono vrijeme nakon njegove smrti. Ali onda shvatiš da to nikad ne funkcionira tako i pomirila bih se s činjenicom da nikad ne može biti dosta i da uživaš s njim u tim trenucima koje sada imaš.

Njegova smrt je istovremeno bila iznenađenje i očekivana. Očekivana jer je postajao sve manje aktivan i sve slabijeg zdravlja. Nije bio više zainteresiran za život kao u mlađim danima, zadnjih dvije-tri godine bio je neprestano prehlađen, a u zadnjih šest mjeseci oslabilo mu je i tijelo. Događalo se da padne i teško ustaje. S psihološke i duhovne strane, ja sam bila mišljenja da on više nema ništa novo za proživjeti i da će uskoro htjeti napustiti svoje tijelo. Kako se više nije ponašao onako kako jest kad je bio mlađi (norlmalno je za kuniće da s godina postaju manje aktivni), činilo mi se da mu je svaki dan isti. Imala sam osjećaj da sam na jednoj polunesvjesnoj razini bila svjesna da će se to brzo dogoditi (kontradiktorno, znam). U zadnjih godinu dana imala sam na umu da ga slikam što češće da mi ostane za uspomenu, i koristim to vrijeme dok sam doma jer ni sama nisam sigurna bi li to mogao biti zadnji put da ga vidim. Početkom lipnja čitala sam knjigu „Kako iscjeliti svoje srce“ Louise Hay i u njoj se nalazi poglavlje o tome kako preboliti smrt kućnog ljubimca. Rekla sam mami u telefonskom razgovoru kako mi je palo na pamet zapisati ih si nekoliko da imam pri ruci kad zec umre. Tko bi tada rekao da će to biti puno brže nego što sam tada mogla misliti.

Osim toga, i dalje je bio živ i normalan kao i dosad. Dan prije, malo je toga upućivalo da će sutradan umrijeti. Dogodilo se brzo i po mojem mišljenju nije dugo patio. Mama ga je našla takvog u pet ujutro, a ja sam tek oko dva i pol kad sam stigla kući, vidjela prizor koji mi je bio šokantan. Jer, iako mi je u poruci rekla da nije dobro, nisam očekivala da ću odmah reći da ga moramo odvesti na uspavljivanje jer mislim da je besmisleno da danima pati. Mama mu je i davala i manje šanse. Rekla da ćemo to odmah obaviti sutra ujutro – ako preživi noć, a onda mi dala nekoliko uputa prije nego što je otišla na posao i ostavila me samu s njim.

Nije se više mogao micati. Mogao je samo ležati. Teško je i glasno disao, činio mi se tako laganim kad bih ga dotaknula i bio je vidno iscrpljen. Osim po teškom disanju i stenjanju, vidjelo se da trpi bolove i po poluzatvorenim očima i tužnim pogledom u njima. Ja sam ostajala s njim i davala mu hranu i vodu jer tako nepomičan,  nije mogao ni to. Neko ju je vrijeme htio, a kasnije je odbijao i to.

Istina je da mi se njegova smrt u tom trenutku nije činila kao nešto loše. Ustvari, ja mislim da i inače smrt nije ništa loše, nego ju samo naše društvo iz nerazumijevanja iskrivljuje i radi od toga tragediju. Ne vjerujem da sam i ja toliko imuna od toga, ali recimo da ipak smrt ne doživljavam kao prosječan čovjek. Zapravo, ovdje sam više anksioznosti i boli osjećala dok je bio u procesu umiranja i patio. Uskoro više nisam mogla podnijeti biti na kauču, metar i pol od njega, jer me njegovo disanje kao neprestani podsjetnik na patnju koju doživljava postalo previše da se koncentriram na išta drugo. Umjesto toga, premjestila sam se u svoju sobu što je s otvorenim vratima bilo skoro pa isto, ali ipak mnogo lakše. Prošla sam kroz trenutak kad sam osjećala bol zbog njegovog nadolazećeg napuštanja, i nisam to mogla podnijeti. Tad sam meditirala na samo pet minuta i nekako se uspjela vratiti u stanje radosti koje je vjerujem, izvorna i temeljna priroda svakog bića. Kad sam se ponovno sjetila toga, osjećala sam se u sukobu sa samom sobom. Je li u redu biti sretan dok moj zec vjerojatno proživljava svoje najgore trenutke i pati? Dok on kroz to prolazi, ja sam u ekstazi dok radim stvari u kojima uživam (slušam Lady Antebellum i gledam ostatak Podcast inkubatora s Krešimirom Mišakom. Dakako, ne istovremeno) Pitala sam se, koje misli mogu misliti a da se ne osjećam loše u vezi patnje svoga zeca? I ono što mi je palo na pamet, od svega što sam iskustveno spoznala i naučila od Esther Hicks, Wayne Dyera, Ane Bučević i sličnih (ako ih pratite, razumijet ćete me) je ovo : On će uskoro biti dobro. On će uskoro biti dobro. Još malo, još tako malo. Kad umre, ostavit će sav otpor iza sebe, i bit će sretan, sretniji nego ikada do sad. I mislim da su takve misli razlog zbog kojeg uopće nisam patila kad je umro. Uspjela sam biti u stanju sreće zbog onoga što smo proživjeli skupa.

Jedna od stvari koju sam pročitala s kojom sam osjetila jaku rezonancu  je jedna rečenica iz knjige „Razgovori s Bogom“, Neala Donalda Walscha. U njoj, autor je upitao boga, ili ako hoćete, navodnog boga, imaju li životinje dušu. Njegov je odgovor bio taj da je dovoljno samo pogledati u oči životinje da bi se tome znalo odgovor.

I to je to. Svima se sigurno puno puta dogodilo da su gledajući životinju u oči vidjeli puno više duše nego kod nekih ljudi. I tako, kad bih pogledala u oči svoga zeca, vidjela sam da je on puno više od svog fizičkog tijela. Bilo je lijepo osjećati njegovu esenciju, duh, osobnost, vječnu prirodu. Shvatila sam da je sva bol koju kao ljudi osjećamo zbog nečije smrti ima korijen u našoj pretjeranoj vezanosti za fizičko tijelo.  Mislimo da je to sve što jesmo, i kada to izgubimo, sve se sruši. Ipak, kad bi se naša kultura toga oslobodila, puno bi se toga promijenilo na bolje. Kad sam prvi put vidjela njegovo mrtvo tijelo, osjetila sam se na raskrižu dvaju opcija. Jedan je izbor bio pasti na koljena i žalovati nad njegovim sad nefunkcionalnim tijelom koje nikad više neće oživjeti i biti ono što je bilo. Promatrati njegove slatke male uši, najslađe šapice i glavicu. U prvi sam trenutak osjetila kako se uvlačim u taj smjer razmišljanja, a onda je prosvjetljeniji dio mene vrlo brzo ipak došao na površinu pa si uspjela reći  „nemoj ga tražiti tamo gdje nije“. U trenutku kad je izašao iz svog tijela, ovo što gledaš više nije on. I pomagalo je. Znati da nema smisla tugovati nad praznom materijom kad je ono što sam poznavala kao svog zeca sada negdje drugdje. Znati da je onaj kojeg voliš još tu, svjestan tebe i tvoje ljubavi prema njemu.

Na neki način mislim da sam ja bila najpovezanija s njim. Neki dan sam prvi put u životu shvatila kako smo zec i ja imali sličnu osobnost  i čudno mi je kako mi to u više od osam godina nikad nije palo na pamet. Sad se pitam je li postojao neki razlog zašto sam baš njega privukla u svoj život. Počela sam brijati da je možda u nekoj obuhvatnijoj dimenziji postojanja zec možda dio mene i mog bića, ako razmatramo premisu da smo multidimenzionalna bića koja se izražavaju u raznim formama i razinama svjesnosti. Nije da koristim te misli u maniri „čovjek si svašta umišljava kako bi mu bilo lakše“, ali stvarno mi takve stvari dolaze do svijesti tek sad kad ga nema i naša sličnost mi tek sad upada u oči.

Mene je iz nekog razloga najviše volio. Toliko da ga je mama oslovljavala kao „tvoj ljubimac“, primjerice, u rečenici „Očisti si SVOG ljubimca“ (misleći na njegov kavez). U prvih četiri – pet godina, izlazio bi iz kaveza čim bi čuo da sam otvorila vrata sobe nakon buđenja. U srednjim godinama njegova života mama mi je rekla da ju uvijek grize kad mu stavlja ruku u kavez , što je ironično, najčešće bilo kad mu je samo pokušala staviti  hranu (u zadnje vrijeme nije to radio). Nisam mogla vjerovati kad sam to čula. Pa kako je to moguće, zašto bi to radio, je li normalan? Otkad to i zašto ja to nisam znala? Njoj je to bilo normalno jer kao, prirodno je da brani svoj prostor i da ne želi da mu ga netko remeti. Svejedno, mene nikada ne bi tjerao ili grizao. Uskoro sam saznala da sam jedina osoba kojoj to dopušta, ne samo kad ga hranim, nego kad ga gnjavim i dosađujem mu. Kad je počeo stariti i kad se njegova aktivnost i zainteresiranost za svijet izvan njegova kaveza drastično smanjila, izlazio bi samo kad bih ja bila prisutna. Tako mi je mama rekla : izlazi samo kad si tu. U zadnjih godinu i pol, dvije, prestao je i to. Ako mu više ni ja nisam bila dovoljan razlog da svojevoljno izađe, znači da je stvarno stario.   S te strane, bilo je jasno da je njegov život u završnim fazama. Ono što sam se zapravo pitala bilo je hoće li odabrati umrijeti dok sam ja na faksu i dok me nema, ili će to biti u razdoblju u kojem sam ja kući.

Svako toliko dolazila bih ga provjeravati i brinuti se o njemu. Pružati mu zadnje iskaze nježnosti i ljubavi kroz suze i govoriti mu kako će još malo pa sve biti dobro.

Inače sam veliki fan učenja Abrahama i knjiga Jerryja i Esther Hicks. Svo svoje znanje temeljim na njihovim uvidima. Tako sam razmišljala o iskustvu koje su Abraham jednom ispričali. Pričali su da im je jedna žena pristupila u ljutnji na svog preminulog oca. Govorila je kako je provodila dane i noći uz svog oca koji je bio na samrti, ne želeći ga ostaviti samog ni na trenutak. A kad je naposlijetku odlučila nakratko otići kući, da se istušira ili tako nešto, njezin je otac umro. Mislim da je poanta u bila u tome da se žena osjećala izgranom, jer, toliko se trudila cijelo vrijeme biti uz njega, a on je odlučio otići baš onaj trenutak kad si je dopustila predah. Ono što su Abraham rekli na to je da se sve odvilo savršeno i da ništa nije krenulo po krivu. Već naprotiv, potpuno je logično. Otac je bio spreman umrijeti, a njezina energija koja se tom događaju opirala, samo je ometala njegovu prirodnu evoluciju i želju za napuštanjem ovog fizičkog iskustva.

U zadnjih sat-dva, više nisam mogla čuti njegovo glasno disanje pa bih dolazila do njega pitajući se je li još živ. Zadnji put kad sam ga vidjela živog, znala sam da mu se bol povećala jer je bio tih i umjesto umornih poluzatvorenih očiju sada je imao širom otvorene. Pogled je bio uplašen i jednostavno se vidjelo da prolazi kroz agoniju i intenzivniju bol.

Negdje oko osam i dvadeset osjetila sam se potaknutom da izađem van na zrak. Skuhala sam si cappuccino, uzela slušalice i sjela na pod ispred ulaznih vrata. Prva stvar koju sam vidjela kad sam skrenula pogled bila su tri vesela psa koja su trčkarala naokolo za svojom vlasnicom. Nasmiješila sam se jer za mene je to tada bila poruka od svemira. Sve u redu, sve je dobro, pogledaj ih kako uživaju. Životinje su dar. I tvoj će zec biti dobro.

Razmišljala sam i gledala u prozor prostorije u kojoj je bio zec i mislila si „ovi psići sada uživaju, a ovdje jedan zeko umire.“ Sjetila sam se priče Abraham Hicks koju sam netom spomenula ovdje. Pitala sam se, hoće li i moj zec umrijeti baš sad kad sam ja otišla? Postoji li razlog zbog kojeg sam bila potaknuta izići iz kuće?

Nakon otprilike dvadeset minuta slušanja glazbe i razmišljanja, vratila sam se kući. Prva stvar koju sam napravila je odlazak do zeca da ga provjerim. Bio je mrtav.

Prvih nekoliko dana najčudniji osjećaj bio je svaku večer vraćati se doma i dočekati prazninu i tišinu. Vidjeti da je na njegovom mjestu sada štrik s odjećom ili pilates lopta. Ili nijedno od toga.

Prvu večer činilo mi se tako groteskno da sam ga prvi put vidjela živog i prvi put mrtvog u istoj prostoriji. Još se sjećam prvog pogleda na njega i fascinacije i tog iznenađenja, jer nismo znali da dobivamo kunića kad se to dogodilo. Činilo mi se čudnim da se to dogodilo ovdje, kroz istu osobu, mene koja koja je to percipirala, ista ja, samo u četrnaestogodišnjem tijelu, i on, mladi zec koji je tada imao dva ili tri mjeseca, a sada je tu, mrtav.

Nikad više pregrizenih kablova za internet. Iskopane zemlje, prosute po podu iz posuda za cvijeće. Pusa prije spavanja, gledanja same sebe u ogledalu dok držim zeca jer tako je nekako bolji pogled na njega kad ga već imaš u rukama. Nikad više odlasci vani, smijanje jer je tako malen i sladak u vanjskom svijetu,  smiješan i predivan dok trči i skakuće po travi, i ne da se uloviti kad treba otići doma. Nikad više neće se zavlačiti u među cvijećem ispred vrata i nabadati na kaktus. Gristi kad ga prestaneš maziti. Izležavati se u kavezu uvijek u novim pozama. Za Božić, nitko više neće rušiti jaslice i jesti iglice umjetnog bora… 

Dan nakon što je umro bilo je neopisivo vidjeti prazno mjesto tamo gdje je uvijek bio. Gotovo sve što je bilo njegovo, sad je bilo bačeno u smeće i postojalo samo u našim sjećanjima. Od svega, ostala je samo njegova dekica na koju ionako sto godina nije dolazio.Tog dana radila sam popodnevnu smjenu. Bio je 31. srpanj. Mama i ja otišle smo na plažu, i meni je to izuzev jednog kraćeg noćnog kupanja, bio prvi put da se zaista kupam ove sezone. Otišle smo izvan grada gdje se nikad prije nisam kupala, ali njoj već neko vrijeme tamo najviše sviđa. I zaista je bilo prekrasno. Nikad ljepše vedro nebo, toplije more i pitomo, ali osvježavajuće  jutro. Bila sam i sretna općenito i radosna u trenutku. Dok sam plutala na vodi zatvorenih očiju, osjećala sam kombinaciju umirujućeg kontinuiteta svega starog i dobrog, i novog početka. Nije mi nedostajao jer nisam imala osjećaj da je otišao i da se neće nikada vratiti. Svidjelo mi se što ne doživljavam ni sebe ni svoj život previše ozbiljno. Sad sam tu, sutra nisam. Ali sve je u redu, jer uvijek sam negdje i uvijek sam nešto. Sve je privremeno, sve ide u krug, nitko nikoga istinski ne napušta. Nekoliko slojeva ispod tog privremenog, sve je vječno i svako je razdvajanje tek iluzija u koju odabiremo vjerovati.

A sve to znam jer je jednom negdje bio jedan zec.