Kolumne

utorak, 29. kolovoza 2017.

Pramcem u sumrak XXI.


PRAVILA IGRE

Piše: Jelena Miškić

Moj otac je veliki fan nogometa, stolnog tenisa, tenisa, šaha, rukometa, košarke, vaterpola, biciklizma, sve razumljivo i prihvatljivo od cjeloživotnog sportskog djelatnika, ali ono što nikako ne mogu razumjeti kako satima može gledati – karambol. To čudno udaranje kuglica je kako kažu sport preciznosti u kojem se igra odvija na stolu oblika pravokutnika prekrivenim zelenom podlogom gdje se bodovi postižu udaranjem kugle o kuglu, a ne tjeranjem u rupe kao u klasičnom bilijaru. Totalno čudno.

Neku noć dok su zrikavci tutnjali Sajmištem u sparini ljetnog oklopa, izašla sam provjeriti ima li balkon imalo veća vrata da koliko toliko noćnog zraka uđe u kućne prostorije, kada sam primijetila plavičastu svjetlost koju baca tv ispod dovratka vrata očeve sobe.

Tata ne spava. Ne spavam niti ja.

Lagano sam se na prstima spustila duž hodnika, kucnula o vrata, odškrinula ih i šapnula: “Đuka, zašto ne spavaš?“

„Prevruće je i uz klime“ –lijeno i nevoljko je odgovorio, pa nastavio – „A zašto ti ne spavaš?“

Uzdahnula sam nekako i ja bez volje i ušla u sobu. Odmaknula stolicu od njegovog radnog stola, primaknula je krevetu i sjela.

„Ne znam ni sama, nakupilo se koječega“ – rekla sam tiho. Rekla sam neutralno.

Šutjeli smo nekoliko minuta dok su kuglice udarale jedna o drugu na televizijskom ekranu u meni totalno nejasnom smislu, kada je Đuka jednom rukom uhvatio jastuk da se malo s njim pomogne u polu ležeći položaj. Udobnije se namjestio i započeo priču: „Znaš.. golman Charltona tamo negdje četrdesetih, u utakmici sa Chelseaom na Stamford Bridgeu našao se u totalno neobičnoj situaciji. Znaš kako je tamo na otoku klima neumoljiva za škripave zglobove, vlaga i magla najednom su nadvili cijeli stadion tako da se nije mogao vidjeti prst pred okom.

Doslovce. Tijekom utakmice njegova momčad bila je jača i kako ništa nije vidio Bartram je stajao na golu u gustoj magli i razmišljao kako se igra preselila na gol Chelsea. Zadovoljan sa samim sobom,
navijajući za svoju momčad ponosno je svako malo zauzimao stav za obranu, zlu ne trebalo da ga išta iznenadi. Sudac je u međuvremenu prekinuo utakmicu i povukao igrače sa terena jer nije vise bilo uvjeta za ikakvo pripetavanje. Ali naš Bartram to nije znao. Nastavio je stajati na golu, misleći da se utakmica i dalje igra.

Naravno da su ga kasnije pokupili uz salve smijeha, ali to sada nije važno“ – zamisli se Đuka.

Slušala sam ga bez da sam disala.

„Kolika god magla bila i otežani uvjeti, prekid utakmice ili salva smijeha, moraš ostati na svom golu“ – završio je otac.

A onda je u svojoj maniri nadodao: „Netko će već naići da ti skrati muke.“

Nastavili smo gledati udaranje kugli dok je noć gubila konture svog beskrajnog mraka i nudila plavičastije obrise zore novoga dana.


Nema komentara :

Objavi komentar