Kolumne

srijeda, 30. kolovoza 2017.

Danijel Dragojević | Lastavice


Osmog srpnja otišao sam telefonirati u malu poštu u Basa-
ričekovoj ulici u Gornjem gradu. Začudio sam se (to zbilja
nisam očekivao), iznad samih vrata bilo je gnijezdo lastavice.
Upravo kada sam ulazio, lastavica je uletjela u nj iz dvorišta…
Bože, zar je to moguće? Ljudi uz pisma i poštu vežu lastavicu,
ali tko bi mislio da će i lastavica posvojiti poštu i vezati se za
nju, da će prihvatiti čovjekovu simboliku.
Naravno, sve je to slučajno, ipak bilo mi je teško tome ne
pridati neki nesvakidašnji smisao koji je, iako je mnoštvo ljudi
ulazilo i izlazilo, samo meni upućen.
Ja sam to shvatio kao dar. Neku vrstu pisma s juga, iz dje-
tinjstva, njegovih davnih bilježnica i početnica. Na stanovit na-
čin, to je bila lastavica svih lastavica. Ona koja me vezuje za
daljinu (konačno, ona je selica), a onda za posao pisanja, učenja
slova i čitanje, kao i za moje kasnije i današnje umnažanje rije-
či.
Trebalo je sve ozbiljno i doslovno shvatiti: dolazi iz daleka,
let joj je izuzetan i uman, gnijezdi se, cvrkuće, ne intimizira, a
onda pred zimu, bojeći se hladnoće, nestaje, da bi se s prolje-
ćem vratila. Neko neobično dostojanstvo i ozbiljnost izlaze iz
njezina leta i načina života. Na rubu djetinjeg i ozbiljnog pokre-
će jednu od najljepših sanjarija. Treba mijenjati život, rekao bi
Rimbaud.


Nema komentara :

Objavi komentar