Ubija me val mora kojeg više nema
glava i ruke u pijesku izgubili su svoje vrijeme
pošteđeno kiše i od riječi što zavaravaju.
Samo beskonačna pučina nerado škrguće
u glasu koji nestaje u daljini zajedno sa noći
što stalno tamom glača brežuljke i šume.
Ništa nije toliko sklono krajnosti kao ljubav
dovoljno snažna da stvori ono čega nema
i da pliva sa mnom u prvoj brazdi zelene livade.
Miriše more između trsa i pelina gdje dišu
izgubljene uspomene ljubavnika poput čuda
nespremna na ustupke i gnjev slane pjene.
Šum obronka seže skroz do stopala i
podsjeti pri tom na još jedan posjećeni dan
na to da nije dovoljno tek dosegnuti more.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.