Kolumne

petak, 11. kolovoza 2017.

Ana-Marija Posavec | Marente de Moor: Nizozemska djeva


Sučeljavanje, izvrgnuće, sjećanje – Stellung!

Nizozemska je djeva (De Nederlandse maagd) drugi po redu roman spisateljice Marente de Moor, objavljen 2010, na hrvatski preveden i objavljen sedam godina kasnije. Oblikovan je postmodernističkim tehnikama i obilježen žanrovskom hibridnošću. Podijeljen je u tri velika dijela, svaki s različitim brojem potpoglavlja; na tristo se stranica gradi zagonetna priča inspirirana poviješću.

Povijesna se tematika romana vješto prikazuje kroz pripovjedački Ja glas, ujedno i glas glavne junakinje Janne, koju otac Jacq šalje Egonu von Bötticheru, iz Maastrichta u Aachen, na podučavanje – kako bi mačevalačke vještine dovela do savršenstva.

Smjestivši radnju romana u napeto mirnodopsko vrijeme, između dvaju svjetskih ratova, problematiku odnosa razvrgnutog prijateljstva Janninoga oca i beskrupuloznog, donekle psihički i fizički oštećenog učitelja mačevanja, koji je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu kao Leibhusar, Marente de Moor se vješto poigrava raznolikim strategijama oblikovanja teksta zadirući u prostor historiografije. Epistolarna je forma (pisma) u tekstu zapravo u službi dokumenta koji oživljava uspavanu povijest, potvrđujući tako komunikaciju među različitim vremenskim okvirima, prizivanja sjećanja s bojišnice, ratne traume i gubitka mladosti, ratnih drugova, pa i čovjeka koji gledajući mahnitost rata bespovratno gubi samoga sebe.

Kako Janna funkcionira kao tampon zona između Egona i Jacqa, pokušavajući saznati pravu istinu zahlađenja njihova odnosa (ranjenik u ratu – liječnik koji ga naizgled spašava), zaljubljuje se u svojega učitelja čije grubo lice i snažno tijelo krase ožiljci, zbog čega joj je još privlačniji. Ipak, potrebno je osvijestiti kako cjelokupnim romanom ne dominira ljubavna priča. Hladni su erotski momenti između učenice i učitelja prikazani u svome iskonu, takozvanom animalnom metaforom spoja grubosti, oštećenosti stare i izvrgnućem obilježene nove generacije, koja ima plaćati u budućnosti propuste predaka učinjenih u povijesti. Jannina mladost, znatiželja, čitanje Rata i mira, želja za dokazivanjem i trenutnost suprotstavljeni su Egonovim godinama, zrelošću, iskustvu, izučavanju Thibaultovog tajnog učenja o nedodirljivosti, stalnosti, nepromjenjivosti i staromodnosti – tako da u romanu kao figure funkcioniraju savršeno, poput postavljenih dihotomija što se u nekim trenutcima spajaju, ali i razdvajaju.

Tekst je prožet i gotovo lirskim reminisencijama u dočaravanju prirodne atmosfere što je vidljivo za Jannina boravka na Rearenu – golemom ranču naizgled odvojenim od svijeta kako bi ona i blizanci (Siegbert i Fritz) imali mir pri usavršavanju svojih borilačkih, mačevalačkih tehnika. Kroz likove blizanaca, Marente de Moor ukazuje na problematiku sličnosti i razvoja identiteta, koji su u ono, kao i u ovo suvremeno vrijeme, dovoljno problematični zbog svoje proizvoljnosti i bez čvrstog uporišta; braća su odraz kronometrične preciznosti što se ipak razdvaja, donekle fragmentira već u samom odnosu jednog spram drugoga, spram majke Julije, učitelja von Böttichera pa i same Janne.

Osim oblikovanja likova, dočaravanja groteskne, zamagljene i zamračene atmosfere, mnoštva smislenih te filozofski potkovanih aforizama, Marente de Moor veliku pozornost pridaje menzuri – ritualnom inicijacijskom obredu stupanja u društvo vrsnih boraca; uz zabave koje se prema tradiciji s razlogom održavaju, ali čijemu daljnjem kontinuitetu prijeti dolazak nove vlasti. Suptilno se ukazuje na bučnu informaciju prošloga rata i nagovješćuje dolazak nacionalsocijalizma na čelu s Hitlerom, što glasno i brzo buja u Njemačkoj te prijeti svijetu agresivnom sigurnošću u provedbu svojih ideja. Poznavanje i istraživanje obilježja te simbola na vojnim odorama i kapama (kosturska glava koju nacisti naposljetku preuzimaju), vrste mačeva (rapir, floret, parizer...), naredbe i pravila u mačevanju, gurmanske tajne njemačko-belgijsko-nizozemskog podneblja – samo su dio pomno obrađenih motivskih postulata što potvrđuju autoričin ozbiljni pristup te predanost obradi teme.

Nekoliko je važnih simboličkih figura u romanu, postavljenih baš u pravo vrijeme tijeka priče, prožetih gotovo metafizičkom metaforikom u užem i širem smislu – spiritualna povezanost sa životinjama (zec, pas, svinja, konj – prefiguracija slobode kojoj gazda/vlasnik teži), likovi pomoćnika/sluga – Heinz i Leni, fantazmagorična tajna prošlosti kuće (dvorca) na Rearenu i Thibaultova škola savršenstva mačevanja (s ciljem zaustavljanja krvoprolića pri izazovima u mačevanju i oblikovanje gospodskih manira u borbama gdje se odmjeravaju snage i ovladavanje vještinom, bez oduzimanja tuđeg života). Ako smo dovoljno smjeli, ako se u post-postmodernom stanju danas usudimo – možemo pomisliti kako Marente de Moor na taj način ukazuje i na prirodu modernih svjetskih okršaja što pomiču moralne i etičke granice ljudstva (i humaniteta u cjelini), prijetnju nuklearnim oružjem svakoga dana te političke igre moći gdje bi se, ako je sreće i dovoljno zdrave pameti, svjetski problemi trebali/možda mogli naučiti rješavati vještinom kvalitetne diplomacije što gotovo nalikuje umijeću mačevanja/ratovanja...?

Da je traganje divna igra, slađa i od samoga otkrića, da postoje najvjerojatnije oni nepovredivi vojnici na bojišnici što prkose smrti, da organsko u modernom svijetu uzmiče pred organizacijskim te da čovjek u cjelini podliježe bezobzirnoj, životinjskoj mahnitosti – samo su neki od izfilozofiranih, gotovo refreširanih punktova u Nizozemskoj djevi, kojima de Moor obuhvaća problematiku ne samo vremena na pomolu Drugoga svjetskoga rata, već i propitivanje svevremenih zbivanja, kako u svijetu, tako i u čovjeku koji je samome sebi zatvoreni krug – posebni svijet što uživa ponajviše u zatvorenosti vlastita društva i traži svrhu svojega postojanja.

Marente de Moor zasigurno je napisala vrijedni, za postmoderne navike zanimljiv prozopis, koji opravdava nagradu Europske unije za književnost 2010. godine. Svojom je historiografskom fikcijom uspjela oživjeti prošlost, u dahu donijeti na stranicama pisama strahote Prvoga svjetskoga rata i kroz perspektivu djevojke koja postaje ženom otvoriti pitanja zrelosti, pitanja granica tijela, uma i emocija kao pokretačkog spoja u funkcioniranju čovjeka kao takvog, vješto ispreplevši različite vremenske okvire, obračunava se s prošlim i nadolazećim. I ovaj se roman može iščitavati kao zatvoreni Thibaultov krug tajnoga učenja – ispisane stranice s Janninom i von Bötticherovom pričom ostaju nepovredivi, zaleđeni i fiksirani kadrovi u svojoj dovršenosti.

Roman zahtijeva čitatelja koji je voljan, zajedno s Jannom istraživati i saznavati; ali moguće je da će zbog svoje složenosti i hibridnosti, što zahtjeva koncentraciju za isto, naići na ograničen, no ipak dovoljno zainteresiran broj čitatelja.

Fertig, los!

Marente de Moor, Nizozemska djeva, 2017. Ljevak, Zagreb

Nema komentara :

Objavi komentar