Kolumne

četvrtak, 15. lipnja 2017.

Slađana Benkus | Uz poeziiju bavi se i simegrafijom


Rođena 9. srpnja 1984. godine u Varaždinu. Živi u malom naselju Cerju Nebojse, nedaleko Varaždina. Diplomirala je na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu i završila pedagoško-psihološku naobrazbu pri Učiteljskom fakultetu i Zagrebu. Radi u Osnovnoj školi „Ljudevit Gaj“ Mihovljan kao učiteljica informatike.

Od djetinjstva piše poeziju na standardu i na kajkavskom narječju. Najčešće piše o ljubavi i dragim joj osobama. Pjesme su joj objavljivane u različitim međunarodnim i hrvatskim zbornicima i javno izvođene na recitalima. 

Dobitnica je nekoliko nagrada za kajkavsku poeziju te nekoliko priznanja od kojih je najznačajnije priznanje Međunarodnog instituta za književnost za doprinos književno-umjetničkom stvaralaštvu u Republici Hrvatskoj. Svoje radove predstavila je na nekoliko radijskih i televizijskih emisija, a često se nalazi i u ulozi interpretatora pjesničkih uradaka na recitalima i književnim večerima. Članica je Varaždinskog književnog društva od 2011. godine. Uz poeziju svoje slobodno vrijeme koristi za čitanje i izradu slika od svjetlucavih konaca na papiru (simegrafija).


Sanjaj

Znaš li što još godine donose?
Sve manje sanjaš!
To valjda dolazi neminovno kako čovjek stari.
A bilo je lijepo sanjariti
i dijeliti snove s tobom.

Sanjao sam o našoj bajci.
U njoj ne bi bilo nikoga, samo nas dvoje.
I ti bi bila moja princeza.


A sada su sanjarenja nestala.
Nestao je onaj lijepi osjećaj kad nešto želiš
iako ti i dalje ostaje spoznaja da se neće dogoditi…

Kad prestaneš sanjati s vremenom postaneš ogorčen.
Zato, nemoj nikada prestati sanjati.
Iako ti i dalje ostaje spoznaja da se neće dogoditi…
Sanjaj!
I ne dijeli snove.
Čak ni s njim!

Nema komentara :

Objavi komentar