Kolumne

četvrtak, 15. lipnja 2017.

Božica Jelušić | Zrak




Ruku na srce: većina ljudi na koje smo u dnevnom životu upućeni, "troše naš zrak", čine nas tjeskobnima i nemirnima. Neprestano imamo dojam da nam (od)uzimaju nešto, oslabljuju nam auru, buše proreze i rupe, kroz koje naša snaga otječe u nepovrat. Taj energetski vampirizam poznat je fenomen u svim psihologijskim praksama.Nikada ga se nitko nije uspio osloboditi.

Neotesanost, preglasan govor, skaredni humor, hormonalni ispadi, glup i hosteroidan smijeh pubertetlija,egoizam i brbljiva nametljivost staraca, opsesivnost tehničkim spravama, konzumerističko ludilo, oduševljavanje kičem, lijenost, traljavost i neurednost na svim uslužnim i komunikacijskim razinama,opća netaktičnost i nedostatak odgoja, graničnost većine stanovništva (koja se perveretira u prezir prema intelektualnosti), čine čovjeka zamalo mizantropom. Javni život i politika doista "oduzimaju dah" ali ne od ushita, već od zgroženosti pomaknutim granicama prema dopuštenom srozavanju pameti i uljudbe. Ne možeš uistinu voljeti bližnje, ako si rendgenskim okom "skenirao" njihove mane i prikraćenosti.

Ukućani, djeca i svojta, također troše zrak, a prvaci u toj neslavnoj raboti su kolege iz ceha ili profesije, majstori koje nužno trebamo cijeloga života, vozači i vodiči koji nas vode do željenih destinacija,fizički ili duhovno, i na kraju, svi oni, koji bi nam zrelu dob i starost trebali učiniti ugodnijima. Budući da osobi te dobi zbog poznate "sporosti, oporosti" treba više zraka i prostora, na svaku uskratu reagira očajem i nervozom. Nemogućnost da nas tijelo i duh ponesu u "više prostore" na naš imaginarni Kilimanjaro, gdje bismo slobodno disali, čini nas ubogarima i pozemljarima, kukuljicama bez leptirovih krila u perspektivi.

Ima li uopće rješenja ili ćemo u hropcu i polugušenju brojiti dane koji nam još preostaju? Ne znam, sjećam se da sam nekad davno napisala stih: "Ostavi mi zrno žita u svojim ustima....", i da bih danas, možda, s malom izmjenom i nadopunom rekla: "Ostavi mi molekulu zraka..." jer tebi jedino vjerujem.

1. lipnja 2017.
Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar