Kolumne

četvrtak, 1. lipnja 2017.

Pramcem u sumrak XVIII.


SUDBINA STVARI

Piše: Jelena Miškić

Neko popodne sam iz kutije selidbe naslovljene „Ljetno –staro“ izvukla lanene hlače i majicu kratkih rukava. Kutiju zapravo nisam dugo vremena otvarala i razveselio me pogled na kojekakve komade robe, ali pomalo i rastužio jer kada sam počela na sebe navlačiti ljetne- stare hlače počela sam primjećivati ono što svaku ženu valjda muči, razno razne popunjenosti tamo gdje ih ne bi trebalo biti.


Stare-ljetne lanene hlače izgubile su boju kave, skupa s bijelom majicom koja i nije više tako bijela i malenom flekicom nepoznatog porijekla prehrane u donjem desnom kvadrantu.

Kutija naslovljena „Ljetno –staro“ samo je moja vlastita nemogućnost da se riješim stvari koje po mom mišljenju još mogu poslužiti, eto kao u ovo popodne – ribanjac kuhinje iznajmljenog stana.

Iste te lanene hlače kupila sam jedan dan u Zagrebu na okretištu tramvaja Dubec u Amadeusu po nekoj akcijskoj cijeni, skupa s kćeri koja je tada možda bila prvi razred osnovne škole.

Prošlo mi je kroz glavu razmišljanje koliko su se te jadne hlače navozale uzduž i poprijeko, skupa sa mnom i mojim životnim odlukama. Tko bi i pomislio da će u posljednjim danima svoga trajanja završiti baš na mom dupetu i u tako pomalo bizarnom zadatku – služit će sve do kraja, dokle simbolično ne pukne kakav šav i prekine taj čudan odnos.

Tako mi je pogled pao i na odložene balerinke boje dječjih bombona koje mi je iz nekog razloga i određenog broja nošenja darovala u trajno nasljedstvo moja sestra.

Njezine stvari su za razliku od mojih uvijek lijepo sačuvane vrlo vjerojatno iz dva razloga. Jer ih čuva, ali ima i zdrav odnos prema predmetima koje nekoliko puta odjene i obuče i jednostavno se rastane s njima. Da se razumijemo, ja sam savršeno sretna s njezinim poimanjem svijeta, jer do mene dođu komadi odjeće i obuće koje si nikada ne bih mogla priuštiti.

Tako sam se i za te balerinke upitala, Bože dragi tko zna gdje je moja sister u njima i koje ulice pregazila, da bi sada na tim zelenim pločicama hodnika Lokvanjskog sokaka u Vukovaru, možda i one znatiželjno promatrale novu gazdaricu u iznošenim hlačama kako preslaguje nanovo i nanovo, a zapravo jedna te isti život.

Možda one znaju ili bolje slute da nam je ovaj sokak u maniri starih istrošenih stvari posljednje utočište i počivalište, zadnji mir kojeg ćemo naći dok Dunav miriše kroz balkone od dvorca Eltz.

Nema komentara :

Objavi komentar