Kolumne

utorak, 27. lipnja 2017.

Ispovijed jedne čitateljice XV.


O romanu „Noina velika avantura“ Milana Zagorca 

Piše: Mirjana Mrkela

Tiho teče rijeka Mississippi
  
Kad se piše, čini mi se da ima previše tih s. Kad teče, ne znam je li baš tiha. Više nego pet puta dulja je od Drave, a oko 24 puta je brža. Ali pjesma kaže da teče tiho. Crni robovi rade na njoj i oko nje. Tužna rijeka, tužan život. Ima i ona pjesma o parobrodu Ponosna Mary. Kotač se vrti, rijekom se kotrljamo, kotrljamo.  Ultramaratonac Martin Strel nije se kotrljao, nego je preplivao cijeli Mississippi, od izvora do ušća. Pravi podvig, zaista! Ali knjige su čudna pojava i besposleni lik jednog romana mnogo je poznatiji od plivača Martina. Huckleberry Finn, slavni junak Marka Twaina i veliki prijatelj Toma Sawyera, ovom rijekom provezao se na splavi. Možda ste gledali film, možda ste čitali knjigu. Ja sam je pročitala u djetinjstvu, a i kasnije par puta.

Tiho teče rijeka Blatnica

    Osim mene, mnogi su uživali u Huckovim pustolovinama. Moj prijatelj Milan Zagorac također. A osim o ovoj, često je mislio o još nekim knjigama: Zatočenici pernatog otoka, Dokaz da je Zemlja okrugla, Neobična putovanja. Međutim, rijeka njegovog djetinjstva nije ni slavna, ni golema. Možda nije ni blatna, ali teče tiho, to je sigurno. "Blatnica nije velika rijeka. Široka je dvadesetak metara. Nije ni duboka. Gotovo se svuda gdje je bistra vidi dno." I nije ju bilo "opasno prehodati ljeti na mjestu gdje je najplića. Osim ako se ne bojiš da ne nagaziš na zmiju. Svejedno, svi su govorili da je to opasno tako da nikada nitko nije prelazio Blatnicu na taj način".

    Ovo pod navodnicima prepisala sam iz Milanove knjige. Znači, on je pisac, a pisci su vam otprilike vječni dječaci. Sam je jednom rekao kako je cijeli život djetinjstvo. I tako on, ili njegov izmišljeni lik Noa, počinje maštati o plovidbi svojom rijekom, kakva je - takva je. Osim što bi doživio veliku avanturu, nadao se da bi tom avanturom zadivio jednu djevojčicu. Kad je bio u prigodi da joj se udvara, uglavnom bi joj se rugao ili na drugi način glumio suprotno od onoga što je osjećao. Ali, mislio je, kad bi postao heroj, sve bi se promijenilo. Sjetio se napuštene, a očuvane splavi. Možda ćemo ovaj odabir bolje razumjeti ako vidimo što o istom prijevoznom sredstvu misli Huckleberry Finn: "Rekli smo da ipak nema bolje kuće no što je splav. Svuda je sve tako pretrpano i zagušljivo, samo na splavi nije. Na splavi se osjećaš tako slobodan, tako ti je lijepo i ugodno."

    No vratimo se Noi. On je svoju zamisao povjerio najboljim prijateljima i planiranje je započelo. "Nije bilo ni jednog jedinog čamca na toj rijeci, nije bilo čak ni sandoline, nije bilo ničega što bi podsjećalo na plovidbu. Zato je ova splav bila možda prvi ozbiljan brod koji će zaploviti rijekom Blatnicom. Doduše, ne baš od izvora, ali od Prepuštevca preko Kapele, Maloga Bukovca do Drave." Vrhunac putovanja trebalo je biti preplovljavanje povećeg jezera. Moramo znati da do tada "Noa još nije vidio to jezero. Bilo je valjda ipak predaleko ili nije znao doći do njega."

    Početak putovanja je ponešto odgođen, ali ipak su krenuli. "Ovih nekoliko prvih metara plovidbe kroz rukavac pun žabokrečina bilo je i više nego povoljno. Nije bilo struja, nije bilo velikog vjetra, nije bilo ničega što bi ometalo lagano plutanje rijekom." Tumačiti vam više neću, sami pročitajte i procijenite veličinu Noine avanture! I razmišljajte o rijekama! Milan kaže da rijeka postoji u svakome od nas.

Još malo o likovima

    O Noi se ne može mnogo reći. Kao što ste već shvatili, to nije onaj lik iz Biblije. Običan je dječak iz našeg doba. Ipak sam ga malo uspoređivala s Huckleberryjem. Možda ćete i vi to činiti dok budete čitali. Iako su se upustili u nepromišljene avanture, mislim da ni jedan ni drugi nisu željeli biti zli ili grješni. Huck je imao jako zločestog tatu, ali i Noa sreće jednog neodoljivo sličnog lika koji ima nadimak Brijač. Zato sam ja zamislila da je taj Brijač zapravo Huckov otac i ovdje vam prepisujem kako ga je opisao Mark Twain, a s engleskog preveo Zlatko Crnković:

    "Bilo mu je oko pedeset godina, i to se vidilo na njem. Kosa mu bila dugačka, raščupana i masna, padala mu preko lica tako da su mu se oči krijesile ko iza vriježa. Bila mu je skroz crna, ni jedne sijede, baš ko i dugačka, čupava brada. Ono malo lica što mu se vidilo bilo je bezbojno; bilo je zapravo bijelo al ne ko u drugih ljudi, nego bijelo da ti se smuči, da se naježiš, bijelo ko kreketuša, ko riblji trbuh. A odijelo — sve sami dronjci. Jednu je nogu prebacio preko druge, cipela mu na gornjoj nozi zjapi i iz nje vire dva prsta kojima ovda-onda miče. Šešir mu leži na podu, star, crn, sa širokim obodom i s udubljenim tuljcem, nalik na poklopac."

    Strašan je, zar ne? Zamišljam da ga srećem na jednom prilično pustom mjestu. Nisam baš neka junakinja. Ali o meni više nećemo, kao ni o piscu Twainu. Samo još malo o piscu Milanu Zagorcu. On nije Noa, iako je Noi prišio neke svoje osobine. Primjerice, obojica jedu plućica na kiselo. Milan nije radio sve što radi Noa, niti je baš sve svoje avanture opisao u ovome romanu. Kad je imao oko 12 godina bavio se kojekakvim glupostima. Bacao je kamenje, palio vatru, zavlačio se u neke tunele, ulazio u napušten dvorac, razbijao stakla, razvaljivao zmijsko leglo, bacao petarde na led itd. Kaje li se, pitat ćemo ga drugi put, možda nakon slijedeće knjige.

Nema komentara :

Objavi komentar