Kolumne

nedjelja, 4. lipnja 2017.

Hana Konsa | Svila


Otac bi sjeo na počasno mjesto u dnevnom boravku, majka do njega a nas dvije po sagu. Bila je to čista radost, taj trenutak u kojem bi nakon tuširanja i jela po povratku s putovanja otvarao veliki putni kovčeg.

Oca je krasila savršena organizacija udružena s maštovitošću tako da je stalno vadio još jedan, pa još jedan paketić. Bilo bi ih uvijek više nego što bi mi na prvi pogled mogle zaključiti, i taman kada bi  pomislile da je to sve on bi na trenutak zastao i iz nekog od brojnih pretinaca kovčega izvukao još nešto.

Putovao je po dalekim krajevima, preko cijele kugle zemaljske i donosio nam čuda i blaga. Šuštavi omotni papiri, mirisi, boje, do tada nikad viđene šare i oblici….znam da je zeleno zeleno ali kad je haljina iz Moskve onda to zeleno postaje smaragdno a ja Nataša Rostova. Imao je divan talent za gradaciju pa je sve tankoćutno i dramatski vodio ka vrhuncu. Prvo bi vadio sitnice, gomilu sitnica….bio je sjajan pripovjedač  a uz svaki paketić darivao nas je i pričom o pustolovini nabavke. Jednom su to bile uličice u kojima bi zalutao, drugi put opasnost ili posljednji primjerak nečeg baš za poneku od nas. A svakoj je znao pogoditi boju veličinu ili omiljenu šaru. Bio je esteta i imao je „oko“. Kada bi se nas dvije nahihotale, nauživale i narazmatale paketića i paketa otac bi napravio stanku, majka bi poslužila još poneki slatkiš ili piće. Tek tada, kada bi dnevni boravak izgledao poput Ali-babine pećine, otac bi izvadio darove za majku. Mirise, nakit i svilu. Kada bi majka razmotala ukrasni papir  meka svila bi se razlila. U bojama Kine i Japana rastvorila bi se pred nama kao živa rijeka.

Ta svila bila je nešto najljepše najnježnije što su moje oči vidjele.  Dar muškarca koji voli. Takvu svilu ja nikada u životu nisam dobila.

Moj sin je imao pet godina i obožavao je vatrogasna kola. I ona za odvoz smeća. Svako jutro kada bi smetlari prolazili našom ulicom on i ja trčali bi na prozor, zimi priljubili noseve uz staklo, ljeti se pregibali preko balkona, a jednom smo čak i na veliku brzinu istrčali iz stana i iz neposredne blizine promatrali kako upravljaju velikim strojem. U to doba moj je suprug otišao na trodnevni simpozij.  Kada se vratio već s vrata se široko smijao mašući ogromnom kutijom. Stvarno velikom. Mali je bio oduševljen, bila su to vatrogasna kola koja su mogla visoko podići ljestve a imala su i pogon pomoću kojega su kroz šmrk izbacivala mlaz vode. Suprug je vadio stvari iz kovčega, sav sretan mi je objašnjavao kako je uspio naći krojača koji mu je u tri dana sašio košulje i odijelo. Po mjeri, od kvalitetnog engleskog materijala. Imao je sreću da je do tog krojača bila i trgovina luksuznih cipela, pa si je, u kratkom vremenu, između dva predavanja i probi  odjela stigao kupiti i cipele. I svilene kravate, dvije. I samo je malo morao dodati novca povrh dobivenog za sudjelovanje na simpoziju. Meni nije kupio ništa. Ali baš ništa. Sjećam se da sam pomislila… pa barem neki parfemčić, onako u zračnoj luci.

Ovdje u ovom materijalnom svijetu u kojem ja živim običaj je da muž daruje ženu nakitom kada  rodi dijete. Poznajem neke koje s radošću nose svoje zlatne narukvice kojima ponosno šuškaju, biserne ogrlice kojima se ukrašavaju samo u svečanim prilikama, naušnice od crvena koralja koje njihovu tamnu oku daju sjaj, fine male tanke ogrlice od bijelog zlata koje uz vrat imaju samo jedan briljantić  koji kao suza  ženski vrat čini senzualnim. Nose te darove kao znamenje ljubavi.  Neke si kupe same i taj se nakit ruga i otpušta otrov gorčine u sve dane braka.

Nema komentara :

Objavi komentar