Kolumne

nedjelja, 28. svibnja 2017.

Zoran Hercigonja | Opsesija


Svakog dana je ljubio njenu sjenu, njena krasna usta, latičasti vrat, a ona ga je srkala kao mrak titravi plamen svijeće po lomnom zidu napuštenih kuća. Nije je se mogao nauživati. Ljubio ju je kao što muškarac ljubi ženu, nju i njezin plod, šaren i sladak poput lolipop lizalice. Napaljivala ga je sama pomisao na razuzdana koljena, na glatku kožu bez dlačica. S prozora je virkao u dvorište gdje je nepomično stajala i nevinim izvijanjem na vjetru domahivala. Izgledala je poput nježne djevojčice s tonusom ušećerene jabuke.

Želio je polizati sav njezin sjaj i slatkoću s usana.


Svakodnevno je slinio za njom, a ona je sjajila prirodnim tenom poput lakirane biljarske kugle. Nosio ju je na mjestu gdje je nekada bilo srce. Katkada bi dok je prolazila njegova žena, brzo spuštao zastor i pravio se da nešto tipka na računalu. Trudna žena bi ga samo čudno pogledavala osuđivačkim pogledom punim karanja. Znala je za njegovu opsesiju, za njegovu bolesnu himbu. Nije se jednostavno mogao nauživati ljepote te mladice sitnih uvojaka i divljeg razdijeljenog karaktera među četiri vjetra.

Bilo je dana kada joj je znao prići u vrtu i dragati je po uzavrelim obrazima kada nitko nije gledao. Bljeskala je crveno-žutim licem po bjeloočnicama požudnih očiju napaljenog starkelje. Prema godinama, mogao joj je biti otac. Iako je svijet bio bolestan od ljudskih drama, uvijek je bilo zdravog tkiva otrovanog dramom u nastajanju. Na ovom svijetu nitko nije siguran.

Pomalo ga je mučila ljubomora. Svjestan da je u prolazu može dotaknuti tko god želi i dragati njezino lice, nervozno je škrgutao zubima. Tješio se pipajući trbuh trudne žene. I u njoj je bio njegov plod, kao i u onoj u vrtu koju je često posjećivao i opsjedao kao sjena. U hladna jutra kada su joj se obrazi zamaglili, znao je u pidžami, dok je trudna žena još uvijek spokojno spavala, dotrčati do nje, huknuti joj u obraz i toplim dlanom trljati i trljati sve dok se maglica s lica nije pretvorila u sjaj.

Jednog jutra, preneražen se skoro onesvijestio u vrtu. Netko je ubrao njezin plod! Predivne crveno-žute jabuke više nije bilo. Netko je samo tako otkinuo njezin plod s mladog drvca koje je po prvi puta propupalo i rodilo najljepšu jabuku. Na drvcu, ostao je samo maleni klinčić, zavojnica pupkovine.

U mislima, prokleo je onog koji se usudio otkinuti plod vlastite požude. Zaželio je osakatiti to drsko biće. Kletva je bila ubojito radikalna: „Dabogda onom koji te ubrao usahne ruka!!“.

Započeli su trudovi u gradskog gužvi. Trubio je i trubio, vozio kao sumanut. Trebalo je stići do bolnice. Žena je svaki čas mogla roditi, roditi plod vlastite požude. Uspjeli su se probiti kroz gradsku gužvu. Porod je dugo trajao.

Napokon! Liječnik ga pozove. Žena je u ružičastoj dekici držala umotanu djevojčicu. Na trenutak ga oblije obilno zadovoljstvo. Liječnik mu čestita i pogled brzo spusti na pod. To je bio znak da nešto ne valja. Žena je odmotala djevojčicu. Izgledala je tako bespomoćno kao osakaćena voćkica iz njegovog vrta. Na desnoj ruci nedostajali su joj prsti.

Poznata je legenda o Adamu, Evi i jabuci. Otkinuvši jabuku, Evi je usahla ruka. Zato nije mogla čuvati vlastitu djecu u naručju. Kada bi primila jedno u naručje, drugo bi bilo napušteno. Tako se rodio grijeh i otrovao čovječanstvo mržnjom i bezosjećajnošću, zavišću i ljubomorom.

Nema komentara :

Objavi komentar