Zoran Hercigonja | Antun Branko Šimić:

Sva moja preobraženja u službi oslobođenja poetskog izražaja

Šimićeva poezija, naznaka je potrebe za oslobođenjem samoga sebe. U gotovo svim Šimićevim pjesmama, ostavljen je trag predosjećaja skorog kraja, ali ne bilo kakvog kraja, već kraja ove ljudske ljušture koja ograničava poetski izražaj. U toj slutnji čovjek suptilnim kretnjama svoga bića nastoji osloboditi skriveni dio sebe u riječi koja će živjeti u svakoj uzvišenoj potrebi duše da izgovori tu prašnjavu riječ ostavljenu iznenadno pored puta.

„Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda“
(Moja preobraženja)

Sam naslov Šimićeve zbirke „Preobraženja“, čini se kao uputa čitatelju: „Dragi prijatelju mene više nema, ali ipak sam (konačno oslobođen) tu, preobražen u neku drugu formu nevidljivoga, ali vidljivoga i jasnog srcu. Gotovo da iskačem iz mraka turobnog svemira iz čiste i prozračne riječi, oslobođene svake ljudske taštine koja je ostala iza mene nakon preuranjene smrti (ili nužnog oslobođenja).

„Bog noći

mjesec

sade s neba

i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor

i spusti pogled na me“

(Mjesečar)

Možda je to bila sudbina, slučajnost ili se to moralo jednostavno dogoditi da bi poezija postala bliža srcu: jasnija, prozračnija, usredotočenija.“ U patnji čovjek ispjeva najljepši dio sebe; u patnji čovjek tka najljepša umjetnička djela. Patnja je katalizator kroz koji čovjek uspijeva „iscijediti“ najbolji dio sebe bez primjesa ljudske „tegobne“ i „onemoćale“ prirode. Bez nje, poezija bi bila suhoparna i „blijeda“.

„ja koracam uspravan i svečan

kao pored tebe.“

(Povratak)

Možda odista čovjek mora postati mjesečarom da bi u čarima tankoćutne mjesečeve maglice poput vuka samotnjaka ostavio glasan i oslobođen poj svoje zarobljene duše. Oslobođenje je uz patnju najvažnije pjesnikovo oruđe za osloboditi zarobljenu dušu, uglavljenu između tegobnih svjetova srca i uma.

„razmotaj crven težak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noći
vječno
ćuti.“
(Mrtva ljubav)

Razgolititi se na vjetru sudbine, razgolititi se kako bi zgrčena duša pjevala sama i nesputana; to je usud pjesnika. Trebamo se rastati sa samim sobom da bi riječ koja koleba između srca i uma konačno sišla u svijet kroz grlić nasumičnog okidanja.

„Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu

da je već daleko vidimo ko zvijezdu?“

(Rastanak sa sobom)

Šimićeva poezija osim što je vidljivo preobraženje čovjeka u uzvišenu biće (poetu, artista), opomena je budućim pjesnicima: „Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!“ (Opomena). On žrtvuje svoj preuranjeni (namjerni) odlazak samo kako bi mladim generacijama pjesnika poput proroka objavio suptilnu poruku:

„Ne pružaj miso u praznu daljinu

Uza te Bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti.“

(Nađeni bog)

Ne zamaraj se mišlju; ne zamaraj se srcem; tvoj nađeni bog je u oslobođenju sebe, u preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu iz koje se slijeva sva suptilna tišina i smisao. I trebamo umrijeti tisuće puta i uskrisite sebe tisuće puta da bi čista zrakasta suptilna tišina poetskog izražaja bila iskrena, čista i slobodna. Svijetu mora iznijeti „blijedo meko lice u kristalno jutro“(Moja preobraženja).

„Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem“

(Moja preobraženja)