Kolumne

utorak, 2. svibnja 2017.

Ana – Marija Posavec | Ratko Cvetnić: Povijest Instituta


Kritika bremena partijskoga nasljeđa
Ratko Cvetnić, Povijest Instituta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

    „Povijest Instituta“ treći je po redu roman iz pera suvremenog hrvatskog intelektualca i književnika Ratka Cvetnića. Prethode mu roman „Polusan“ (2009) te nagrađivani prozni zapis iz Domovinskog rata naslovljen „Kratki izlet“ (1997).
   
„Povijest Instituta“ kompleksni je prozopis s dominantnim začinom novinskoga stila, što naizgled negira literarnost teksta, ali kojim upravljaju zakonitosti partikulariteta oblikovanja priče. U središtu je zbivanja, oblikovanja likova i njihovih sudbina – Institut. Glavni je lik ujedno i pripovjedački glas – Buco Stupar koji objašnjava svoju ulogu u cijelom pothvatu pripreme i objavljivanja monografije preminulog novinara (ujedno i svog najboljeg prijatelja) Velimira Košnika. Otvarajući priču o Institutu, uspoređuje i sučeljava svoje stavove s Vekijevim, obradom i proučavanjem njegovih bilježaka prikazuje Institutovu političku razgranatu matricu čiji „iskon“ seže u prošlo stoljeće. Institut kao stvarna, postojeća institucija, pije legitimitet s izvora staroga sistema, mijenja nakon Domovinskoga rata samo ruho (ponekad i suradnike), ali unutarnji princip rada, odnosno ćud – nemoguće je iskorijeniti/promijeniti.

Povezanost i gotovo indokrinirana međuovisnost Sarage, Riglera, Bernija Klobučara, Tanje Pribanić i ostalih, želja za prestižem, novinarska podmetanja, zavrzlame među kolegama, smišljeno pranje novca, osnivanje zaklada s upitnim ciljevima, financiranje projekata; samo su neki od tematskih bljeskova koji se tiču Instituta. Razmaknemo li pseudofikcijski zastor s Cvetnićeva teksta, uočava se kritički odnos spram stvarnih ustanova poput Instituta i njihove svrhe te njihovog utjecaja na javne, društvene, znanstvene i političke sfere u državi. Nije zanemariva i prisutnost rubnih žanrova u tekstu (pismo), što pridonosi dinamici iščitavanja teksta. 

Privatni, obični životni problemi pripovjedačkog subjekta teksta prožimaju i oživljuju „Povijest Instituta“; razvod, život samca, neočekivani gubitak prijatelja koji za života „nije podnosio izbjegavanje odgovornosti za vlastitu sudbinu i odsutstvo suosjećanja“, odnos prema starim roditeljima što su u mladosti imali veze s Institutom i zbog toga nose sramotni biljeg, kao i sami problem lika „Krtice“. Zaključiti je da se Buco Stupar kroz tekst hvata u koštac s mnogim pitanjima, a njihovo razrješenje pak ovisi o njegovu stavu, pristupu, nastupu, odgoju i čak – vjeri u Boga.

Da nepodobnici koji previše znaju moraju biti uništeni ili ušutkani zbog ambicija nadređenih – u stvarnom svijetu i hrvatskom društvu nije novina. Još je jedan to objasnidbeni Cvetnićev moment kroz perspektivu Buce i pokojnoga Vekija.

Pripremajući monografiju za tisak, objavu i javnost, čitatelj saznaje kako je pokojni Velimir Košnik istraživanjem i nepokolebljivim stavom želio osvijestiti javnost o sindromu moći Instituta, partijskom nasljeđu što proždire nove generacije i uvlači se u sve pore javnoga života – da većinom onih prosječnih u svoju korist upravlja nekolicina jačih i podobnijih, s upitnom poviješću i još klimavijim motivima. Drugim riječima, najžešći komunisti postaju glasni i vatreni nacionalisti, a socijalna osjetljivost cjelokupnog društva pada na leđa onih koji imaju mogućnost nešto promijeniti vlastitim djelovanjem i savjesnim razmišljanjem. Cvetnić kroz Stuparovu perspektivu s jasnom intencijom upućuje na postojanje „intelektualnih gerilaca u borbi protiv društvene ravnodušnosti“ iz koje pojedinac protiv institucije rijetko izlazi kao pobjednik. Buco Stupar, uz životne nedaće, ne zaboravlja navesti i koju humorističnu o Vekiju, vječnom borcu protiv komunističkog bojovnog antiintelektualizma. Tekst je protkan Nietzscheovim, T. S. Elliotovim, Hegelovim, Wojtylinim mislima, a nerijetko se čitatelj može okrznuti i o poznata politička, znanstvena i društvena hrvatska imena.

Je li „Povijest Instituta“ Ratka Cvetnića lustracijski, politički roman, roman s ključem – možda i nije najvažnije pitanje. Potrebno je odgovoriti na pitanje pripada li Cvetnićev prozopis historiografskoj metafikciji ili joj je makar, kao takvoj, blizak.

Višeslojevitost suvremenog hrvatskog romana što neopterećeno i korektno otvara pitanja prošlosti, koja uvjetuje stanje javnoga djelovanja u sadašnjosti, tradicija je koja se u punom zamahu nastavlja s jakim autorskim imenima poput Cvetnićevog. Snajperskim okom za opažaj ponašanja pojedinaca iz novinarske branše te političara, djelovanje institucija, kritika nasljeđenog ideološkog stava bez odgovarajućeg predznanja, prožimanje tih elemenata s privatnim sferama likova i propitivanje odgovarajućeg načina suočavanja s prošlošću, Ratko je Cvetnić potvrdio važnost svoga teksta i zasigurno opet za sobom ostavlja roman dostojan znanstvenog istraživanja.

Nema komentara :

Objavi komentar