Kolumne

utorak, 18. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Musa Ćazim Ćatić: Cjelovita poezija koja se ne može razdvajati na komadiće


Po prvi puta, susrećem se s poezijom koju nije moguće analizirati kao bilo koju drugu. Teško je izvlačiti stihove, zagledati se u pojedine riječi, a da se  mir pjesme ne pomuti.

Ne gledaj me ljepote ti tvoje!
Jer Tvoj pogled mir mi samo muti.
Ne gledaj me, jer do Tvog su skuta Mom sevdahu zagradjeni puti..
(Jednoj bogatašici)


Musa Ćazim Ćatić pjeva o različitim socijalnim temama, koje se obavijaju u stup ispisanih zakona koje nije moguće interpretirati, negirajući prethodni ili idući. Zakon stoji i vrijedi ako je cjelovit i nedjeljiv, dosljedan i inherentan kao živo biće, kao čovjek.Čovjek bez glave, čovjek bez srca nije čovjek. Stih za stihom, strofa za strofom, čine niz povezanih karika koje stvaraju cjeloviti smisao tek kada se čitatelj osvrne oko sebe. Čitajući stihove stvara se dojam bašte. Kada si u mojoj bašti, ništa nije nevažno u njoj: sve je važno i međusobno povezano. I drvo u bašti i kamen,i crv i  ograda i kuća i vrt i leptir, sve je to usuglašeno  i povezano kao živi organizam.

Lijepa je moja sjenata bašta
Ko vrt čarobnog Edena-
Nju gradila raskošna mašta
I jedna ljubav vatrena.
(U mojoj bašti)

Razdvajanje i cjepkanje te divne bašte na komadiće, umorstvo  je nad pričom istine ispričanom u stihovima. Priča ima glavu i rep: početak, sredinu i kraj. Oduzimajući joj jedno od toga,  lišavamo je vitalnih funkcija tiranijom i separiranjem. Ispričana priča, ispoljavanje je neodvojivo duhovnog i organski-emocionalnog.

Nad pepelom pogaženim
Mojih mrtvih ideala,
Raskriljenih b'jelih krila
Ko golub mi duša pala.
(Nad pepelom)

Estetičko simboličan ugođaj pjesama, nerazdvojiv je i ne može ga se postići u cjepkanju na komadiće. Ovdje ni jedan stih nije  sam za sebe;  socijalno gledajući, stihovi se  naslanjanju jedni na druge upravljeni upravo protiv tiranije razdvajanja koja znači smrt i propadljivost. Stihovi Ćazim Ćatićeve poezije su poput kapljica vode. Zajedno čine rijeku zanosa i izražaja.

Bosna žubori:nad pitomim krajem
Anđeo mira širi laka krila-
I lahor pirka,ko da sitnom cvijeću
Mistične priče šapće večer mila.
(Bosna žubori)

Zanos pjesnikovog izraza, ogleda se u cjelovitosti, jer forma pjesme dovodi do ekstaze tek kada čitatelj plovi potokom pjesme i proživi je u svoj njenoj struji.

„Pred veličanstvom Tvojim evo sada
Griješni pjesnik u zanosu pada
I usnom mašte ljubi usta sveta“.
(KUR'AN)

I svatko tko se ogriješi o samoj pomisli da može cjepkati ljepotu tekuće rijeke pjesme, griješnik je koji u zanosu pada ničice i usnom griješne mašte ljubi sveta usta tražeći oprost.

_____________________________________________

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. ožujka 1878. – Tešanj, 6. travnja 1915.),[2] bh. hrvatski preporodni književnik.

Nema komentara :

Objavi komentar