Kolumne

ponedjeljak, 10. travnja 2017.

Zoran Hercigonja | Kondomi na sniženju


Zamišljeno jutros, pogledao sam kroz prozor divno propupalo sunce i pomislio na ljubav. Konačno će proći ova zimska depresija. Sumorni dani su iza mene. Osjećao sam se vedro i veselo kao sokol i poželio sam svu tu intimnu radost priopćiti svijetu. Od silne radosti sam ogladnio. Pogledam u frižider, a frižider gotovo prazan. Na polici vrišti poluotvoreni umak od rajčice.

Odlučim probaviti sunčano vrijeme odlaskom u dućan, nadajući se kakvoj toploj riječi prolaznika, a ne samo mrmorenju u bradu i borbu s fiktivnim izmišljotinama. Na ulici ljudi hodaju kao živi mrtvaci.

Sretnem prvu susjedu naslonjenu na ogradu i poželim joj najljepše dobro jutro. Ništa! Baš ništa! Nema komunikacije. Susjeda zamračeno bulji na cestu bez potrebe za komunikacijom. Djeca se iz škole vraćaju kući. Prolaze pored mene nijemo i gledaju u malenu elektroničku napravu kao u kakvu svetu relikviju koja će im proreći budućnost. Ni međusobno ne razgovaraju na putu kući. Svako od njih održava pravilnu distancu. Laganim korakom slijede bajkovito elektroničko zrcalo vlastite narcisoidnosti. Pomislim kako ova djeca malo gledaju u nebo i zvijezde, a previše u zemlju. Put evolucije, izravnao im je leđa, a ona svjesno pogrbljuju najveći dar prirode. Život će im proći u potpunoj izoliranosti duha, uglavljenog između četiri brida plastične tvorevine, gdje svakog trenutka ogledaju svoju krhku i nesigurno narav neprestanim potvrđivanjem i odobravanjem u obliku lajkanja, postova i emotikona. Starica ispred trgovine sabire rasute stvari iz vrećice. Mladići prolaze pored nje, fotografiraju prizor i smiju se ludosti uhvaćenog kadra u dlanove vlastite neozbiljnosti. Pogrbim se u nastojanju da ponudim pomoć starici no ona me na iznenađenje od straha ili staračke mrzovolje otpravi riječima: „Pusti me na miru! Mogu sama pokupiti vražje stvari!“

Hladne glave klisnem u trgovinu mješovite robe i muvam se između labirinta polica. Tražim neki na brzinu sklepan pripravak koji mogu spremiti za tri do pet minuta u mikrovalnoj. Jedan krupan muškarac, nađe mi se na putu u tom začaranom labirintu. Zamolim ga da se pomakne. No nema efekta. I dalje nepomično stoji i bulji u policu s likerima. Zamolim ga ponovno. Opet ništa. Spremim se treći puta izreći isti refren: „Molim vas gospodine, pomaknite se“ ali me gospodin preduhitri zvjerski se obrušavajući na mene pogledom: „Pa odite već jednom!“ Rastegnem se kao kućna mačka u jutarnjem aerobiku i klisnem na blagajnu. Sunce malo proviri, a svi su nervozni kao da im smeta taj nagli izlazak iz zimskog mrtvila i narkoze depresije.

Na blagajni konačno dođem na red i čujem u glasu trgovkinje struganje u uvježbanom refrenu poput struganja igle na gramofonu: „Dobar dan, izvolite“. Refren bez imalo osjećaja i takta. Trgovkinja čekira nekoliko brzih pripravaka i mehanički me upita: „Želite li još nešto?“. Osvrnem se pogledom oko sebe, a na polici do blagajne zamijetim paketić kondoma preko kojeg je žutom trakom nalijepljen natpis: “Sniženje od 30%“. Nasmijem se gotovo na glas. Trgovkinja ponovno upita: „Želite li još nešto?“. Da. Pomislim. Želio bih malo više komunikacije, ljudske komunikacije, opuštene komunikacije s emocijama i ljudskom vibrom. Do grla smo zagrezli u svojim labirintima. Distancirani smo jedni od drugih i potpuno nezainteresirani jedni za druge. Nitko više ne kupuje ni kondome. Trgovine moraju davati popuste na ono što se prije koju godinu koristilo na pretek. Nitko više ne žudi za komunikacijom. Narcisoidnost i samodopadnost raskolila nas je na dva dijela. Uvijek kada bi se izgubila komunikacija, priroda bi se već nekako pobrinula za uspostavljanje veze. Jedino što je mogla učiniti jest držati nas blizu jedne drugima elementarnim komunikacijskim kanalom kroz geometriju naših spolovila, kroz izljeve strasti i pohote. I priroda je digla ruke od ljudi. I sluzavo-rastezljivi komunikacijski kanal, jedina spona kojoj se čovjek morao pokoriti, pukla je.

Odgovorio sam trgovkinji: „Ne hvala to je sve.“ I izletio iz dućana hitajući kući. Pitao sam se: „Gdje su ljudi? Gdje su ljudi...“

Nema komentara :

Objavi komentar