Slavica Gazibara | Voajeri i pjesnici

Želimo li progovoriti o poeziji danas i ovdje, kao što kritička mjerila suvremenog svijeta za mnoga društvena kretanja ne vrijede na ovim našim geografskim prostorima, tako ne vrijede ni za nju.

Dobar dio suvremenih pjesnika s ovih prostora piše narativnu poeziju, a nju odlikuje fabula, uporaba jezika različitih društvenih grupa, odsustvo pjesničkih figura ili minimalno korištenje klasičnih stilskih figura, kao i ostale klasične popudbine lirske pjesme. Također je za ovu vrstu poeziju tipičan lakonski (salonski) humor, ironija i poentiranje koje na kraju čitavu – ne baš kratku pjesmu – preobražava u alegoriju. Rjeđe u metaforu. Teme ovih pjesama su raznovrsne – od socijalnih, ljubavnih, do refleksija koje zaokupljaju suvremenog urbanog čovjeka postmodernističkog doba: usamljenost, balansiranje osjećaja na polovima život (ljubav) – smrt, život na margini. Ne treba posebno naglasiti da bi ove pjesme mogle biti napisane i u formi pjesme u prozi – ništa ne bi izgubile na autentičnosti ili kvaliteti.

Dio pjesnika nastavlja egzistencijalističku poeziju jezgrovitog, sažetog izričaja, kao nastavljači poezije 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a što zapravo vuče korijene iz ranog ekspresionizma. Ovo je sasvim normalno uzme li se u obzir činjenica da milje života čovjeka otada nije bitno promijenjen – napredovala je samo tehnologija, a sve ostalo (rat, nesigurnost, otuđenost, vele-gradska osamljenost) – ostalo je isto. Takav osjećaj rezultira misaonom do sofisticiranosti poezijom koja kljaštri stih, reducira riječi i dovodi ih do golih simbola, no poruke su eksplicitne i mogu se iščitati.

Ima pjesnika koji ispituju mogućnosti koje jezik i riječi zapravo imaju: koliko one doista mogu izraziti čovjeka, propituju ne samo smisao jezika kao sredstva komunikacije nego i uopće njegovu mogućnost da on to i pokuša biti. Zato u ovakvim pjesmama teme i nisu bitne pa su najčešće banalne, kako bi se pozornost čitatelja usmjerila na ono što je pjesniku i cilj. Ipak, ima i autora koji pretjeruju u svom poniranju u suštinu jezik jer su njihove pjesme nerijetko nerazumljive, a njihova talentiranost za novotvorenice čitatelja odbija.

I još nešto: „javnost i glasnost globalnog sela“ ipak nemaju veze s demokracijom, kao što niti intimni život nema veze s demokratičnošću. Čovjek sveden samo na tijelo, tjelesne funkcije i potrebe zapravo to onda više i nije, a poezija koja o tome govori skupljajući jeftine poene voajera – nije poezija. U ovo doba detabuiziranog seksa i fanova koji gutaju sve što je u vezi s njim, nije lako pisati. Naravno, o senzibilitetu pojedinca koji piše je riječ, ali često i ne samo o tome. Naime, nije tajna da tekstovi u kojima se slave dionizijske orgije i orgazmi, i koji djeluju kao udžbenik za početnike u seksu imaju dobru prođu. Neke olinjale, obično nikad priznate ili polu-priznate veličine slinit će nad književnim uradcima – prvijencima mladih (da li?) autor(ic)a koje su za te teme ili doista talentirane ili instrumentalizirane u funkciji izazivanja efekta začudnosti i dobre promidžbe svoga djela pa su spremne na „sve“ ne bi li dospjele u željene rubrike i iskamčile pozitivnu kritiku. Tako se nerijetko seks trpa u svaku književnu vrstu: u poeziju jednako kao i u prozu, no zaboravlja se da su u bijelom svijetu Kosinskog i Bukowskog već poodavno zamijenili mnogi drugi, koji stvaraju remek-djela drugačijim pristupom obradi teme.

Ako se okrenemo onima o kojima književnici i književnost ovisi i bacimo li i tek ovlašan pogled na književnu scenu, primijetit ćemo apsurd: s jedne strane etablirani autoriteti proglašavaju neke pisce i njihova djela značajnima i velikima, o njima se piše i viđamo ih u medijima, djela im se tiskaju iz raznih fondova, knjižare i knjižnice se pune njihovim naslovima, ali – tamo i ostaju.

S druge strane tavore i čame mnogi ljudi koji nisu talentirani da se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu, da poznaju prave ljude i pripadaju pravom društvenom krugu. O njima se ništa ne zna ni sad, niti će se, pretpostavljam, znati u budućnosti. No, oni postoje, pišu i stvaraju. Ipak ovo vrijeme tehnologije mnoge stvari mijenja na bolje – postoje društvene mreže.

Fenomen društvenih mreža (kod nas je najpopularnija YouTube) doveo je do potpune demokratizacije književnosti, do njezine dostupnosti svima koji su zainteresirani. Postoji mnogo stranica na kojima se objavljuju pjesme, ali i prozni sadržaji. Ima tu svega: od diletanata i laika do vrhunskih pjesničkih ostvarenja, a da objavljivanje na tim stranicama ima velik značaj, govori i činjenica da se na njima sve češće pojavljuju i radovi „velikih“ imena. O čemu se radi?

U zadnjih dvadesetak godina puno se toga dogodilo što je u korijenu promijenilo život, navike a time i kriterije ljudi. Promijenilo se i u umjetnosti, pa i književnosti. Velikom brzinom knjige dobivaju digitalnu formu, već djeca čitaju lektirna djela na internetu. A ovakav način prezentiranja književnih djela, posebno lirike, ima nešto od svoje iskonske namjere: komunikaciju sa čitateljem, (iz)reći svoj osjećaj i svoju misao o svijetu upravo svijetu, a ne ju upakirati u skupi omot za neku prašnjavu policu u praznoj knjižnici. Na internetu se događa baš to, stvara se neposredan, blizak kontakt pa je interakcija trenutačna – to su lajkovi i komentari. Istina, moglo bi se ovim komentarima zamjeriti da su oni „impresionistička kritika“, no ipak je svaka kritika i svojoj osnovi – osobni stav.

Većina objavljenih pjesama na fb neće naći svoje mjesto u knjigama jer njih autori moraju sami financirati, a kad to i učine – što onda s njima? Zapravo nema mehanizma, ne postoji način da se napravi valorizacija ovih uradaka, jer – iako imaju čitatelje koji ih podržavaju, sve ostaje na ekranu, a kada se kompjutor ugasi – nestane svega – i pjesme, i komunikacije. Ako je slam-poezija dobila svoje mjesto u ukupnom poimanju poezije, morala bi je dobiti i ova s fb. Zato bi nekome trebalo biti u interesu da izvuče iz anonimnosti ono što vrijedi, ali istovremeno i odbaci (i iz knjižnica i izloga knjižara) ono što ne vrijedi. Jer, imati u ruci knjigu svojih radova valoriziranu od stručnjaka a ne rođačkom metodom, nemjerljiva je ostavština. No i čitatelji – ma bili oni i ispred ekrana, dobro su mjerilo vrijednosti.