Kolumne

petak, 28. travnja 2017.

Neven Dužević | jednom je sjedila


jednom je sjedila
u svom krevetu
pokazujući nogu
nadohvat ruke
u svom gnijezdu
jedro rastvorena
nevino tužnih plavih i
iskusnih očiju
nudeći svoju robu
i znajući da upravo vrijedi najviše
ja sam samo trebao ispružiti ruku
dotaknuti mjesto
drugu ruku
njeno bedro
udubinu na prsima između brežuljaka
i promijenio bih svoju sudbinu
maštara za sudbinu stvarnog čovjeka
čekao sam da skoči
nije skočila nesigurna u izbor
sjedio sam ne pružajući ruku
nespreman na sudbinu
i nije bilo ništa
i zato nikad nije ni prestalo!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.