Kolumne

nedjelja, 2. travnja 2017.

Luka Tomić | Zašto nisam umro onda



Zašto nisam umro onda
na obalama zaljubljenog oka
koje me tvojim likom krenulo mijenjati
Mogao sam te tako zaustaviti
ne upoznati kutak života koji te nosi
na izvor moje radosti, što pak lješkari po čistini srca
gdje se ti čistiš u anđela
Mogao sam zanijekati postojanje tog istog srca
Zašto nisam umro onda
dok je svaki mrak bio tvoja kosa
a nestvarno, voljeno, lice samo strelica mjesečine
zabodena u daleka leđa oceana
kad se mirnoćom šepurio prema nebu
Zašto nisam umro onda
dok je ljubav bila riječ nezrela srca
a ne njegova nepokolebljiva sudbina
Zašto nisam umro onda
dok me je još neznanje i nepoznavanje
štitilo od dubina koje su u meni
Ovako nisam praznina, a ni punina
samo paučina ispletenih briga
Kako se mogu još pitati: jesi li dobro
kad je tvoje ime moja kost zbog koje
primjećujem svaku nepravilnost dna
napolju si mi uskraćena
Zašto nisam umro onda
kad sam te ugledao
da sam bar tren prije za sve vjekove zaspao

Nema komentara :

Objavi komentar