Kolumne

nedjelja, 9. travnja 2017.

Lorena Kujek | Naizgled epitaf




Katapultirana natrag,
bijah svjedokinja raznim duhovnim poniranjima usred ničega.

Djelićem sekunde prijeđoh čistilište,
elegantno nadlijetah komore ambisa
viđajući licemjerne fanatike
smještene pred vratima pakla.

Umoriše me tuberkulozne ruke
koje pružahu pali sveci,
vrtoglave kletve utopljene u tkaninu
najfinijeg ruha blagoslova.

Detektirajući procvala negiranja,
kancerogene čestice nošene tajfunom reminiscencije-
posjetiše poznati prag nepovrata.

Preslikavajući kapke usnulim spoznajama
novostečena aritmija stade dirigirati spjevu šuštavih grana;
odjekujući kroz sumaglicu proljetne jeke.

Muk nijemih primisli pobijaše mogućnost povratka.

Pomislih- kako utjecati na davnu prošlost?
Kojim tokom obmane
promijeniti diskutabilne težnje?

Zračismo lijepom odvratnošću.

Naša ljupkost bješe umjetna tvorevina onostranih dimenzija.
Grijesi nam zaudaraše na sumpornu kiselinu
u kojoj redovno osvježavasmo čvrstinu slomljenih kostiju.

Što mišljahu prepredeni prolaznici
koji me u hipu mimoiđoše?
Bijaše li njihova duhovna jasnoća figurativne građe
ili pak, radije biraše prečice
što ih slijepim ulicama odvedoše?

Doista, ništa inovativno ne zatekoše,
doli prozirnošću odsutne slamateljice tananih srdaca.

Neispravan stav bješe sukladan prašini seoskih kutaka,
a trepavice zaprljane božice-
konkuriraše smjeni atmosferskih padalina.

Pobjegoh iz zaslugama ubranog pakla,
ali zaostaci prastarih zvijeri
i dalje prizivaše nadogradnju Hada
u podnožju mojih posustajanja.

Zaista, pretjerano je pouzdanje
netočna skala vjerovanja.


Nema komentara :

Objavi komentar