Kolumne

četvrtak, 20. travnja 2017.

Igor Petrić | Pauza


Vrijeme za pauzu. Kava s prijateljima u lokalnom kafiću. Biramo onaj jeftiniji. Uz kavu, dobiješ i Cedevitu. Pravu Cedevitu, malo rjeđu, ali… original je original. Mjesto baš i nije nešto. „Poklonjenom konju ne gleda se u zube“ i zato… 

Nikad mi nije bio jasan taj izraz. Zamisli da ti netko stvarno pokloni konja i ti mu ne smiješ pogledati u zube. Glupost! Mislim? Glupost je i to što živiš u gradu i što ćeš s njim. Zavezat ćeš ga za drvo u parku? Jahati gradskim ulicama? Konji seru pa moraš kupiti i lopatu kako bi pokupio njegova govna. Konjski drek, govno, ma svejedno, poprilično je velik, smrdi i nije baš neki prizor s kojim se možeš hvaliti na „društvenim mrežama“. Bilo kako bilo, to se ne isplati. Uz gomilu nepotrebnih stvari kojima si nakrcao svoj stambeni prostor, sad još moraš pronaći mjesto za lopatu i to ne bilo kakvu, nego lopatu za pobiranje konjskog dreka. Smiješno! Navikao si doći s posla, nešto „baciti u kljun“, odmoriti se dva-tri sata i onda, sasvim se malo razonoditi prije odlaska na spavanje. Biraš vrijeme između 22 i 23 sata. Čekaj malo!? Dobri smo si, ali mislim da pretjeruješ. Tako rano više ni kokoši ne idu spavati. To ja onako, sam sebi sa sobom o sebi. Uglavnom, što god namjeravaš s konjem neizvedivo je. 

Kad smo već kod čudnovatih izraza i njihovog nevjerojatno vjerojatnog značenja, analizirajmo i društvene mreže. Kao da smo neke ribe, ptice ili jednodnevni, dvodnevni ili višednevni, tjedni, mjesečni ili pak godišnji kukci koji se nepripremljeni, „bezglavo“ zalijeću u paukovu mrežu. Dobro, dobro. Imaš me. Naravno da bez glave ne možeš ništa, ali… muha može.

Kao klinac sam ih hvatao, otkidao glave i uredno spremao u praznu kutiju za šibice. Trebale su mi za pecanje. Kao mali bio sam pravi lovac. Muho i ribo LOVAC. Za muhe desnica, za ribe ljeskova grana, oguljena do pred sam kraj. Drška je ostala prekrivena korom, radi trenja i ugodnog držanja. Strunu i udicu stavljao mi stari, jer ma koliko se trudio, nisam uspijevao. Kasnije su otkrili da imam dioptriju i da moram nositi naočale... Pardon. Ispričavam se i odmah vraćam korak dva, šest unazad. Iako bez glave, ulovljene, bezglave muhe trčale su na sve strane. Jedino nisu mogle letjeti. Što više muha to bolje. Neke su ipak pobjegle, neke sam nespretno zgnječio, a neke su jednostavno ispale s udice. Ponovno se vratimo konju. Zamisli ga, ali ne bilo kojeg konja. Onog iz Kuma zamisli, kako bezglavo trči gradskim ulicama i sere po novo uređenoj šetnici. Gradonačelnica svojim masnim prstima čupa kosu, dlaku po dlaku, jer drugačije ne može. Oko nje masa razdraganih podanika zbunjeno zbulji, pardon bulji u daljinu, kao – nas se to ništa ne tiče. Jebeš konje, muhe, mreže i ostale jezično tradicionalne poučne izraze. Kava i Cedevita su zakon.

Skoro zaboravih objasniti izraz bacanje hrane u kljun. Kao prvo, nismo ptice, nismo kljunaši. Kao drugu, hranu uglavnom ne bacamo, već je fino i kulturno, sasvim smireno, nježnim pokretima desnice ili ljevice, pojedinačno, kombinirano, svejedno, primičemo ustima. Kontrolirano naučenim pokretima vilice i jezika usitnjavamo je, drobimo, mrvimo, slinimo i takvu usitnjeno-pomiješanu gutamo. Rastapamo želučanom kiselinom i pretvaramo u kašu, kako bi crijevima omogućili što jednostavniju apsorpciju hranjivih tvari. Nema ništa ljepše od zadovoljnih, fino nahranjenih stanica našeg tijela. Na kraju, kad sve tako fino obavimo, ostatak ispustimo. Uz konja i lopatu, to možemo napraviti bilo gdje, bilo kad. Bitno je da drugi ne vide. Ako drugi posumnjaju uvijek se možemo opravdati konjem. Ništa od toga. Zaboravio sam na glupu tehniku. Po gradu su postavljene nadzorne kamere, tako da se konj, sve zbrojivši i oduzevši, nikako ne isplati.

Kad smo već kod hrane, mislim da si ni danas neću kupiti ništa. Kava i to ona prava, mala, crna, espresso s pet grama kristal šećera i Cedevita gratis bit će sasvim dovoljna okrjepa do ručka u četiri poslije podne.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.