Kolumne

srijeda, 15. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Tracy Chevalier: Djevojka s bisernom naušnicom


Djevojka s bisernom naušnicom je nadahnuta ispovijest jedne mlade i neugledne djevojke koja postaje opsesija i glavna inspiracija za stvaranje najpoznatijeg Veermerovog djela. Priča prati razmišljanja i intimne prosudbe mlade djevojke koja se nosi s licemjerjem društva ondašnjeg vremena, ali i s bludnim željama koje potajice strše iz dugih brkova i šešira velikog oboda Veermerovog mecene i pokrovitelja. Naravno tu su i Veermerova žena i mnogobrojna umišljena djeca. Roman osim zanosa i ljubavi inzistira na jakom suparništvu između mlade neiskusne djevojke i Veermerove žene koja živi uljuljkana u fikciji misleći da će brojnim potomstvom i obvezivanjem zadržati muževu pažnju i vjernost.

U masi konvencionalnog društva koje na svijet motri kroz prizmu nametnutih i unaprijed određenih obrazaca, mlada, neugledna djevojka postaje glavnom inspirativnom muzom, ali i zanosom stvaralaštva. Neugledna pastirica popela se na Parnas i otkotrljala sve izmuzene i olinjale muze boga Apolona. Obrazac suparništva dvije žene, prenosi težište na nadmetanje između ljubavi i umjetnosti. Roman je krcat psihološkim karakterizacijama likova pogotovo opisom njihovog psihičkog stanja i internih monologa.
Središnja tematika ovija se oko društvenih konvencija i pravila „pristojnog“ ponašanja. Naslikati portret služavke, nije nimalo prihvatljivo prema pravilima „visokog“ društva. Anakroni i nametnuti, besmisleni obrasci ponašanja, prostrijeljeni su metkom hrabrog podviga. Usuditi se, to je cijena napretka. Jedan dobro zamijećen prizor u slikarevu ateljeu upravo dotiče tu središnju tematiku problema nametnutih konvencija i pravila koja često teroriziraju put slobodnog izbora.

Slikar poziva djevojku da se zagleda u oblake i kaže mu kakve su boje. Djevojka brže-bolje odgovori: „Bijeli su gospodine“, a da nije ni pogled podigla prema nebu. Na to je slikar zamoli da podigne pogled i opiše mu boje oblaka.

„...i oni su narančasti, žuti, smeđi, sivi, plavi...“

Zahrđala konvencija nalaže da su oblaci bijeli. No zaista, oblaci poprimaju boje okoline pa postaju i narančasti, crveni, žuti od sunčevih zraka pa plavi od neba, a nikada čisto bijeli.

Roman ima i historičan karakter. Osim što zadire u povijest i alternativnu povijest umjetnosti svijeta, prati i povijest mlade djevojke od stupanja u službu do prijelomnog trenutka kada postaje majkom. Biserne naušnice na neuglednoj djevojci protivne su konvencionalnom pogledu tog vremena. No sloboda ličnosti i odabira ogleda se u odbacivanju „ponuđenog“ ili odbacivanju unaprijed prikriveno zadanog izbora. Kraj romana slovi upravo o razbijanju jednog takvog sazidanog „konvencionalnog“ konzervatizma, ali i vraćanju u uljuljkanu građansku svakodnevicu. Biserne naušnice na trenutak postaju podsjetnik djevojke

„...Pazi da ostaneš svoja. Davno me upozorio. Pitala sam se jesam li ostala svoja. Nije to uvijek lako znati...“ .

No u vrlo kratkom trenutku istapaju se u materijalno dobro podrazumijevanja i ukočenost u raljama nametnutih uloga.

Nema komentara :

Objavi komentar