Kolumne

nedjelja, 12. ožujka 2017.

Zoran Hercigonja | Neznani simboli


Vraćao se s tržnice uživajući u proljetnom suncu i blagom povjetarcu. Dan se doimao obećavajućim. Svijet se probudio iz zimske depresije. U rukama je stiskao plastičnu vrećicu uvijenu oko očišćenog pileta neke bakice s placa. Još vlažno pile, kljunom je probilo vrećicu i kapalo po suhom asfaltu. Kapljice vode, boje krvave mokraće kojom psi označavaju svoje teritorije, kapale su u harmoničnom ritmu jedna za drugom.

Grad nije imao za ponuditi nešto posebno kao drugi gradovi, osim banalnih izreka ispisanih grafitima. Zidova zgrada, išarani grafitima, nalikovali su na berlinske zidove očajno ispisane porukama o slobodi i demokraciji. Na zgradi gimnazije, na žbuci, zamijeti jedan vrlo uočljiv i prepoznatljiv simbol. Simbol se sastojao od dva koncentrična kruga (vanjski i unutarnji) preko kojih se rastezalo dvanaest munja. Identificirao je taj simbol ka Schwartze Sonne, simbol neonacističkog pokreta s ciljem izgradnje četvrtog rajha. Ogledao se oko sebe i promatrao prolaznike koji nisu svraćali pažnju na običan piktogram. Zaustavio je jednu gospođu i upitao je: „Oprostite. Znate li možda što znači ovaj simbol“ i prst utisne u žbuku tako jako da je izgubio cirkulaciju. Gospođa mrtvo-hladno odvrati: „To je sigurno neka škrabarija ovih mladih.“ Ponovno se osvrne i zaustavi čovjeka u odijelu s aktovkom u ruci i mobitelom na uhu. Pomisli da će učen čovjek uočiti taj simbol „neo-zla“. „Oprostite gospodine što vas ovako zaustavljam. Nije mi jasno što predstavlja ovaj simbol na zgradi gimnazije?“ Gospodin se okrene, kaže u mobitel nešto poput: „...nazvat ću te kasnije...“ i promotri simbol. Nakon par sekundi zaključi: „To je sigurno logo nekog špediterskog poduzeća. Ne znam nije mi poznat.“ I ode dalje vodeći dijalog s elektroničkom spravom.

Još je neko vrijeme promatrao tog čovjeka i pomisli: „Mi smo nacija izgubljenih duša.“ Kopkao ga je zabranjeni gnjev kojeg je skrivao iza sladunjave vanjštine. Zadrhta mu srce i proradi u njem infantilno inaćenje. Izvadi iz džepa tubu crnog lak za cipele i poželi do simbola Schwartze Sonne nacrtati nešto poznatiji simbol. Spustio je vrećicu na pod. Prolaznici su povremeno zastajkivali i zaustavljali pogled čuđenja i jeze na simbolu kojeg je upravo iscrtao. Iza leđa je čuo i dobacivanje; nešto poput: „Kako te nije sram govno smrdljivo... Što ti znaš o tome... Trebali bi te lancima vezati.“ Gunđajućoj gomili, pridruži se i policajac. Uhvati ga za rame i prodrma. „Gospodine! Što to radite?“ Okrenuo se policajcu te posprdno dobaci: „Pa ukrašavam zgradu.“ Iz gomile se čuje: „Uhapsite pseto! Uhapsite ga!“ Policajac ne osvrćući se na riječi gomile kaže: „Gospodine, vi kao prvo ugrožavate i uništavate javni prostor, a kao drugo ovim povijesnim simbolom, vrijeđate i neke ljude. Molim vas da pođete sa mnom u postaju.“ Pošao je za policajcem u postaju mrmoreći u bradu: „Naše društvo ne mari za inozemnim i svjetskim. Nezainteresirano odbacuje suštu realnost i trendove, ali zato opetovano gine u zanosnoj romantici ustaških, partizanskih i četničkih obilježja. Mi smo uspavala nacija na simbolima daleke vremenske egzilije.“

Ljudi su i dalje polemizirali oko tog simbola, ignorirajući sve druge kobne slike iscrtane na javnim površinama kao i razlijanu vodu iz plastične vrećice s piletom koja se razlijala i iscrtavala konture nepoznatih oblika po asfaltu.

Nema komentara :

Objavi komentar